Kada sam se kao dijete igrao u okolici obiteljske vikendice za vrijeme ljetnih praznika, često sam čuo buku i jako šuštanje u visokoj travi i grmovima, nisam znao što je to i moram priznati da me je sama pomisao na to tajanstveno stvorenje užasavala, naravno nakon mnoštva “nevidljivih” susreta došao je dan kada sam valjda koračao nešto tiše i ugledao sam jedan par fascinantnih zelembaća, za moje oči oni su izgledali kao da su fluorescentno zeleni gušteri pozamašne veličine, da to je bio moj prvi pogled na te divne guštere zelembaće latinskog naziva Lacerta viridis koji obitavaju na cijelom području Balkana i jednog dijela zapada i sjevera Turske uz Crno more.
Zelembać je naš prekrasni mali reptil i to je istina, svatko tko ga barem jednom u životu vidi, oduševit će se prekrasnim izgledom i spektrom zelene boje koja mu je ujedno i najbolja obrana od predatora. U našim krajevima prirodni neprijatelji su mu razne sokolovke, domaće i divlje mačke te u konačnici najveći neprijatelj, naravno čovjek, istina, čovjek ga ne lovi radi prehrane kao prirodni neprijatelji ali mu nesmiljeno uništava životni okoliš. Tužna je spoznaja da gušter koji je preživio milijune godina sada mora strepiti od opasnosti u obliku čovjeka, ipak ima i lijepih primjera suživota čovjeka i zelembaća, zelembać je kao i čovjek “zaljubljen” u pitoreskna mediteranska mjesta, blizu je zelenilo, kamen na kojemu se može sunčati i mnoštvo hrane, ali tu je i jedno čudo, ovi ljudi još uvijek ne uništavaju okoliš u tako velikoj mjeri kao što je to na nekim drugim mjestima.
Zelembać se prvenstveno hrani kukcima, skakavci su mu poslastica, a tu je i dugi niz ostalih kukaca, navodno jako voli puževe, a neki kažu da su prisustvovali činu napada zelembaća na male poljske miševe, također se ne ustručava pojesti manje vrste guštera, dakle jedan pravi mali predator, mali za nas ljude, ali za svoj plijen itekako velik.
Veličina zelembaća je do 16 centimetara s time da rep zna biti i duplo duži, pa u konačnici vizualni izgled zelembaća odaje jednu ne tako malu životinju.
Mužjaci su zelene boje, dok ženke u odnosu na mužjaka imaju malo manju glavu i njihova boja varira od zelene do zelenkasto smeđe. Trbuh zelembaća je žućkaste boje, a spolno zreli mužjaci imaju plavu boju oko vrata, tu plavu boju oko vrata dobivaju i ženke ali je znatno svjetlija u odnosu na mužjakovu.
Jedna bitna napomena, zelembać se ne smije držati kao terarijska životinja, odnosno u zarobljeništvu, kao i sve ostale autohtone divlje životinje, osim u slučaju ako životinja nije sposobna za samostalni život u prirodi, ocjenu o sposobnosti življenja divljih autohtonih životinja u prirodi daje veterinar!
I za kraj mogu kazati da se nadam, da će se sadašnje i buduće generacije djece moći “uplašiti” nepoznatog bučnog šuškanja u grmlju, jer ako to šuškanje nestane, znači da smo uništili svoj najbliži prirodni okoliš i protjerali zelembaća daleko od sebe, a on to nikako ne zaslužuje!
Fotografije: Dean Mladenović
Bas lijep clanak o zelenbacu.I ja sam cesto susretala te male zivotinjice ali po velicini to nisu bili zelenbaci nego neki dosta manji gusteri,brzi i okretni.Boja im je zelenkasto-smedja,mozda su to bile zenke,ne znam ali nije ni vazno.
Kad bih izlazila van,postigla sam da vise nisu ni bjezali,ostali bi na pristojnoj udaljenosti i nekako su se eto,naviknuli na mene.Specijalnost im je u sekundi pobjeci u neku pukotinu u betonu,stvarno su pravi majstori.
Lijepi pozdrav.