Ficho (Otus scops) – Ćuk – Eurasian Scops Owl

Ćuk  lat. Otus scops je ptica velika od 19-21 cm s rasponom krila od 47-54 cm. Sivkasto-smeđe je boje. Ima malu sivkastu glavu s velikim očima, oštrim kljunom pomoću kojega komada plijen na komadiće. Ima dva uzdignuta čuperka na vrhu glave. Na nogama ima četiri prsta s kandžama. Rep  je kratak. Vrstan je letač u mraku i ljudskom uhu potpuno nečujan za vrijeme leta, potpomognut izrazito naprednim noćnim vidom, plijen hvata nožnim kandžama, najčešće u letu, te ga rijetko jede na samom mjestu hvatanja. Plijen odnosi na sigurno mjesto gdje ga u miru jede, pridržavajući ga kandžama na nogama dok ga otkida oštrim kljunom, ukoliko se ne radi o manjem plijenu pa ga odmah proguta u cijelosti.

Ćuk se hrani kukcima i drugim beskralježnjacima, vodozemcima (najčešće žabama), te manjim sisavcima (miševima, voluharicama, puhovima itd.) i manjim pticama. Plijen ćuka su uglavnom životinje koje nisu našle noćno skrovište i one male životinje koje imaju određene noćne aktivnosti pa su stoga idealan plijen za ćukove.

Podiže mlade na području od zapadnih i središnjih dijelova Europe do Zapadne i Srednje Azije, a zimuje na krajnjem jugu Europe i u Subsaharskoj Africi. Rijetki su na područjima sjeverno od područja razmnožavanja.

Ficho ili kako je ćuk postao kućni ljubimac

Ficho (Otus scops) – Ćuk – Eurasian Scops Owl. Sredinom srpnja 2002 godine u kasnim večernjim satima, šetao sam sa svojim psom, kujicom Pandom parkovima grada Pule, dok mirnu noć u jednom trenutku nije prolomio krik od kojega smo Panda i ja ostali sleđeni.

U prvom trenutku zbunjeno sam pogledao prema mračnim krošnjama drveća koje nas je okruživalo i ugledao malu sovu kako leti od drveta do drveta i obrušava se iznad nas s očitom nakanom da nas otjera s toga mjesta.

Odmah sam shvatio da to čini kako bi zaštitila svojeg ptića koji se nalazio tu negdje oko nas, naravno morao sam zamoliti Pandu da sjedne i ne plaši već dovoljno uplašenu mamu ćuk, i krenuo u potragu za malim ptićem, što u mračnoj i oblačnoj noći nije slutilo na uspjeh, ali nakon nekih petnaestak minuta na podu pokraj debeloga debla nekog planinskog uvezenog bora ugledao sam sklupčanu i niti najmanje uplašenu malu sivo smeđu lopticu, s velikim okicama koje su gledale ravno ispred sebe i nisu davale do znanja da me primjećuju.

Bio je to mali ćuk, tek svježe prekriven perjem i većom količinom paperja, koje mu je davalo dojam bucmaste loptice. Kada sam ga krenuo uzeti na moje veliko iznenađenje počeo se glasati frktanjem koje je asociralo na mačje, no unatoč tomu “odvažio” sam se i uzeo ga u ruke.

Mama ćuk je još upornije  i snažnije svojim krikovima i obrušavanjem pokušavala otjerati mene i Pandu, dva velika uljeza koja su joj uzela bebu. S bebom ćuk i Pandom kojoj je dosadilo biti neaktivna upro sam pogled u drveće i pokušao dokučiti, gdje li su mama i tata ćuk sagradili svoj dom, ali nažalost i da sam našao gdje se nalazi, grane svog drveća u okolici su bile podrezane tako da su prve počinjale tek na visini od 5 do 6 metara, što je bila dovoljna prepreka za penjanje na drvo.

Jedino što je preostalo, na užas mame ćuk je bilo da njenu bebu odnesem u svoj dom i pokušam ju othraniti i pripremiti za daljnji život. S vrlo malo iskustva u prehrani ptica grabežljivica, a još manje sova, a kamoli tako malih kao što su ćukovi, prvo što mi je u 1 sat ujutro palo na pamet, bilo je da beba ćuk zasigurno jede meso, pa krenuh po malo piletine.

U hladnjaku sam našao jedno pileće krilce koje će odigrati važnu ulogu u spašavanju bebe ćuka i na moje veliko iznenađenje beba ćuk je u kljunu držala krilce, koje je izgledalo kao da je skoro polovica njene vlastite veličine.

Zadivljen prizorom kako mala beba ćuk stručno kida meso i puni kljun vratio mi se osmijeh na lice, a potom sam ga smjestio u kutijicu koja je trebala poslužiti kao privremeno gnijezdo, a potom smo svi zajedno otišli spavati. Već istu noć, mali vražićak je pustio par krikova koje sam žurno išao prekontrolirati i na svoje čuđenje ugledao vrlo aktivnog „gremlina“ kako zadovoljno pleše vrteći glavicom u oba smjera kazaljke na satu.

Idućeg dana sam se sjetio da sam na HTV-ovoj emisiji o kućnim ljubimcima ne tako davno gledao prilog o gospođi Ani Škarici i njenim sovama,te pokušao preko gospodina Ponoša doći do broja gospođe Škarice, što mi je i uspjelo. Velika im hvala. Gospođa Škarica mi je dala pregršt korisnih savjeta, a i informaciju koja me je rastužila, Ficho, da, u međuvremenu je dobio ime, neće biti sposoban za povratak u prirodu jer neće znati sam pronaći i uloviti hranu.

Moram napomenuti da Fichina prehrana i odgoj ne bi bili mogući bez neupitne i potpune pomoći mog brata. Potvrdu konstatacije gđe Škarice da Ficho nije sposoban za život u prirodi dobio sam kada je Ficho u siječnju 2003 godine kroz svega desetak centimetara odškrinuta vrata odlepršao u hladnu, olujnu, burnu noć i na moj užas nestao iz mog vidokruga.

Odjenuo sam jaknu i krenuo sam u bjesomučnu potragu.  Silno dozivanje koje se gubilo u vjetrovitoj noći nije dalo rezultata. Shrvan spoznajom da ga više nema pokunjeno sam krenuo doma.

Stigavši doma krenuo sam zatvoriti prokleta vrata, ali tek što sam ih primio, hladan vjetar mi je u sobu kao raketu ubacio malu, hladnu i prestravljenu kuglicu,  naravno bio je to Ficho. Nakon svog “uspješnog” bijega, Ficho je sigurno spoznao ono što je gospođa Škarica znala puno prije njega, da za ćuka kojega  othrani čovjek nema života u prirodi.

Njegove prestrašene okice su govorile dovoljno o iskustvu koje je okusio, a meni o praznini koju bih osjećao.

O ćukovima sam doznao puno toga, pa tako i informaciju da su ptice selice i da s prvim jesenskim zahlađenjima kreću put juga u toplije krajeve, a jedna od prvih destinacija na koje se spuštaju je pitoreskni i nadasve topli krajevi juga Italije u ovom slučaju Sicilije, koja za toplijih zima uvijek obiluje raznim noćnim insektima i glodavcima koje ćukovi jedu. (Postoji još nekoliko odredišta  na jugu Europe na kojima ćukovi prezime blage zime i naravno odlazak u subsaharsku Afriku)

Ali gledaj ti tu varku, dođeš na ljetovanje kao tranzitni putnik, a tamo te dočeka” ljubazno”osoblje lovačkog saveza Italije i iz samo njima poznatih razloga, onako “hrabri” dobrano oboružani silnom artiljerijom počnu napadati male ćukove, pomislio bih da vjerojatno ti isti stanovnici Sicilije jedu noćne leptiriće i druge insekte, a pretpostavljam i miševe, pa su jadni prisiljeni braniti vlastitu hranu od tih „opasnih“ ćukova.

I tako “poslovno sicilijanski nastrojeni” pokrenu svoju oružanu mašineriju da stanu na kraj tim “opakim” pticama. I zato onako osiromašeni za par tisuća pripadnika svoje vrste, a i drugih ptičica kreću jadni u centralnu Afriku gdje ih još uvijek dočekuju uvjeti dostojni jednog ćuka. I jedva da mogu povjerovati, ta mala i uporna ptičica, opet će se vratiti kod nas u Hrvatsku i ostatak Europe koji redovito posjećuju, pa opet na Siciliju i na koncu prezimiti u centralnoj Africi, ma svaka joj čast.

Kakvi su ćukovi kao kućni ljubimci, predivni, iskustvo je neponovljivo, privrženost koju iskazuju prema osobama s kojima žive je fascinantno!

Danas je 19 lipanj. 2011, Ficho sa zanimanjem gleda  svoju veliku zanimaciju, kazaljku koja se na TV ekranu pojavi prije dnevnika, u početku je imao gomilu neuspješnih pokušaja hvatanja iste, ali s vremenom je naučio da je televizija obična varka.

Imam jednu molbu, učinite sve što je u vašoj moći da pomognete u osvješćivanju problema koje stvaraju lovci i krivolovci i svi zajedno pokušajmo iste izvesti na pravi put, mišljenja sam da je jedini pravi put potpuna i rigorozna zabrana izlova tih predivnih i nadasve korisnih ptica, jer ćemo u suprotnom odmah iza ptičica i drugih životinja i mi netragom nestati i to ne samo radi lovaca i krivolovaca, već zbog našeg nemarnog odnosa prema prirodi, koja je zajednički dom nama i svim drugim životinjama, pa tako i malim sovovkama koje su ime dobile po svom glasanju za vrijeme udvaranja.

P.S. Moram se nadovezati na ovaj članak koji sam napisao 19.06.2011. godine. Prošlo je skoro pa dvanaest godina od kada sam prvi put ugledao tu predivnu malu ptičicu, koja je na jučerašnji dan zaspala, a ujutro (02.03.2014) je otišla i ostavila veliku prazninu u srcima ljudi koji su je imali priliku upoznati.

Naravno tješi me spoznaja da je Ficho imao ispunjen život koliko je to moguće u „zarobljeništvu“, a još više spoznaja da je prosječni životni vijek ćukova oko 5 godina (a maksimalni životni vijek u prirodi 6,8 godina), a kako mi je kazao veterinar iz sokolarskog centra u Šibeniku, moj Ficho je bio Metuzalem među ćukovima, najduži životni vijek koji je jedan ćuk doživio, a da je to zabilježeno iznosio je dvanaest i pol godina, Ficho je bio jako blizu toga, hvala mu na svemu!

Pozdrav od Fiche! – Glasanje ćuka!

Ćuuuuuuuuuuuuuk