Dnevne sokolovke – falconiformes – 2 dio

Dnevne sokolovke – falconiformes

Jastrebovi (Accipitridae) porodica jastrebova obuhvaća 250 vrsta, a podijeljena je u osam porodica. U ovu skupinu se ubrajaju jastrebi, orlovi, eje, lunje i lešinari Staroga svijeta. Značajke porodice sastoje se u zbijenom tijelu, podužem vratu i prilično malenoj glavi, kratkim, zaobljenim krilima, dugačkom repu i visokim nogama s velikim ili malim pandžama.

Glavni predstavnik porodice, našjastreb ili jastreb kokošar (Accipiter gentilis) jeste velika snažna grabljivica, dugačka otprilike 50 cm. Ženka je mnogo veća i snažnija; duža je za 10 cm. U odraslom, spolno zrelom razdoblju, jastreb ima na gornjem dijelu tijela crnkasto sivo smeđe perje s manje više pepeljasto plavim odsjajem. Donji dio tijela mu je bijel, a svako pero ukrašeno smeđe crnim zarezima i valovitim crtama. Kljun je crn kao rožina, pokljunica blijedožuta, a noge žute.

Foto: “AccipterGentilisJuvenileFlight1” by Thermos

Jastreb je rasprostranjen u najvećem dijelu Europe, u srednjoj Aziji, sjeverozapadnoj Africi i Sjevernoj Americi. Traži guste šume, u kojima može mirno počivati i otuda lako dolaziti do plijena. Zbog toga najviše voli šume koje se izmjenjuju s poljima i livadama, ali je u većim šumama brojniji nego u manjim.

Jastreb je osamljena ptica grabljivica koja se samo za vrijeme parenja i gniježđenja druži sa spolnim partnerom, divlja, drska, brza, snažna, a pri tome lukava i oprezna ptica grabrljivica. Leti uvijek brzo, a kad napada, onda to čini upravo strelovito. Poput pravog lovca šulja se obično u niskom letu iznad tla, uz rub šume i grmlja ili kruži tik iznad njihovih vrhova. Jedva da ikoja druga ptica grabljivica pokazuje u letu takvu raznolikost pokreta kao što to čini jastreb koji sjedinjuje brzinu s naglim i neočekivanim obrtajima, neobuzdani lov sa spretnošću koja iznenađuje kod tako velike ptice. Sad se naglo diže uvis, neko vrijeme lebdi uokolo, odjednom se baca dolje, izvanredno sigurno leti kroz gusto drveće, pa je čas visoko, čas nisko. Kad poželi sletjeti na stablo, odabire uvijek najdonje grane, po mogućnosti blizu samoga debla.

Jastreba možemo vidjeti u svako doba dana, pa i oko podne, kad većina drugih grabljivica miruje, kako se kreće i lovi. Prilično redovito prelijeće velikim područjem, pa se na duže vrijeme svakog dana vraća na početak obilaska svog teritorija. Kod nas on tamani trčke, divlje i pitome golubove, divlje i pitome patke, a u mnogim naseljima u blizini šuma najopasniji je neprijatelj domaće peradi. Jednako kao i kobac, uvijek iznenadno nailazi i time gotovo uvijek postiže cilj. Pitome golubove lovi neprekidno i jedan jedini par jastrebova može u roku od nekoliko mjeseci opustošiti najbogatiji golubinjak. Istom neumornom istrajnošću kojom progoni ptice, progoni i sisavce. Mlade zečeve svladava lako, a stare napada planski. Pokuša li zec pobjeći, jastreb ga nekoliko puta udara kljunom, a kad je zec ranjen i iznemogao hvata ga pandžama i ubija kljunom i pandžama.

Gnijezdo uređuje na najstarijem i najvišem drveću u šumi, većinom na jakim granama u blizini samog debla. Gnijezdo mu je veliko i plitko, a sastoji se od suhih grana i grančica obloženih zelenim izbojcima jele, smreke i bora.

Kobac ptičar (Accipiter nisus) dugačak je samo 30 cm. Ženka je mnogo snažnija i za 8 cm duža. Odrasle ptice su po čitavoj gornjoj strani tijela crnkasto pepeljastosivi, a s donje bijele s rđastocrvenim valovitim prugama. Rep ima pet do šest crnih pruga, a na vrhu bijeli rub. Mlade ptice su odozgo sivosmeđe, odozdo bijele, na grlu i na donjem dijelu vrata uzdužno smeđe isprugane, na trbuhu i butinama osute poprečnim mrljama. Kljun je plav, pokljunica žuta, noge blijedožute.

U Europi ima kobaca posvuda. Kobac živi u svakovrsnim šumama, pogotovu šikarama na polju, najradije u brdskim predjelima, ali se nipošto ne plaši ljudi, već se, naprotiv, voli naseljivati u neposrednoj blizini sela i gradova, štaviše čak i unutar manjih skupina drveća usred gradova.
Kobac je prava slika skitnice kradljivca, pa se svojim postupcima bitno razlikuje od svih ostalih europskih grabljivica.

Foto: “Accnis edit” by Pierre Dalous

Samo kad iz jednog dijela šume mora preko otvorenog polja preletjeti u drugi dio, leti u ravnom smjeru, grabeći naizmjence naglim uzastopnim zamasima krila i lebdeći raširenih krila. Obično prati ivice šume ili rubove grmlja i pri tome neprekidno skreće na različite načine. U šumi ga ponekad viđamo iznad krošanja drveća, ali mnogo češće između i ispod njih. U grmlju ili uz živice leti, vrebajući tik iznad tla, naglo zakreće među grane, i hitro prebacuje na suprotnu stranu grmlja, pa tik iznad vrhova žbunja ponovo zakreće, te se stoga redovito posve neočekivano pojavljuje u neposrednoj blizini ptica koje sjede na grančicama. Tada se naglo diže uvis i strelovito baca na plijen kojeg je odabrao. Kobac je neprijatelj svih manjih ptica, ali ne prezire ni manje sisavce.

Gnijezdo mu leži u guštari ili u granjevini, ne baš visoko iznad tla, ali većinom dobro sakriveno, obično na crnogoričnom drvetu u blizini debla.

Najveće grabljivice koje se hrane plijenom što su ga same uhvatile i samo iznimno jedu strvinu nazivaju se orlovi (aquilidae). To su snažne i vrlo velike ptice zbijeno građenog tijela, osrednje velike, perjem obrasle glave i snažnog kljuna koji je u korijenu ravan, a tek pri vrhu savijen. Gornji dio kljuna nema kukastog rožnatog zupca.

Suri orao (Aquila chrysaetos) je najveća, najsnažnija i najzbijenije građena grabljivica među srodnim vrstama, lovna ptica svih naroda jahača u unutrašnjoj Aziji, junak bajki i iskonski lik heraldičke životinje, pojam čvrstoće i snage. Dugačak je 80 do 90 cm, a raspon krila iznosi mu dva metra i više.
Suri orao živi u planinama, kao i u vrlo prostranim šumama Europe i Azije, a viđa ga se i u sjeveroistočnoj Africi

Najčešće se naseljava na potpuno nepristupačnim stijenama. Sjedinjeni i stalno povezani par orlova žilavo pridržava jednom odabrano područje, pa ga, ako mu to dopušta obilje divljači, ne napušta ni zimi, već u to vrijeme čak redovito pohađa svoje gnijezdo. Otuda odlazi orlovski par svakog dana na svoje lovne pohode. Mjesto gdje su noću počivali orlovi napuštaju tek kasno po izlasku sunca, pa na znatnoj visini kruže iznad svog područja. Divljači koja nije osobito brza kad je ugledaju oštre oči surog orla izgubljena je, ako je ne spasi kakva igra slučaja.

Foto: “GoldenEagle-Nova” by J. Glover (AUTiger)

Jednako kao što oba partnera zajednički love, tako i zajednički jedu raskomadani plijen. Lov traje otprilike do podne. Zatim se lovci vraćaju u blizini gnijezda ili odabiru kakvo drugo sigurno mjesto za odmor. To redovito čine kad uhvate dobar plijen. Onda orao odmara hranom natrpane voljke i mlohavo ovješenog perja duže vremena na istom mjestu, prepuštajući se miru i probavi. Orlov plijen je vrlo raznolik. Od srednjoeuropskih ptica pred njim su sigurne samo grabljivice, lastavice i brze pjevice, a od sisavaca samo velike životinje.

Orao uređuje gnijezdo rano početkom godine, obično već sredinom ili potkraj ožujka. Gnijezdo mu leži u brdima, prvenstveno u velikim, natkritim udubinama u stijeni ili na širokim zabatima. Tanje grančice sačinjavaju gornji dio gnijezda, a središnja plitka udubina prekrita je slojem sitnih grančica, lišajevima i mahovinom. Takvo gnijezdo mjeri u promjeru 1,30 do 2,00 m. U njemu redovito nalazimo dva do tri jaja, ali rijetko više od dva mlada, često samo jedno jedino. Ženka leži na jajima otprilike pet tjedana. Mladi koji se izvale iz jaja već prvih dana svibnja pokriveni su, kao i druge grabljivice, gustim slojem sivkastobijelih pahuljica. Rastu prilično polagano, pa su većinom tek potkraj srpnja sposobni za letenje. Oba roditelja posvećuju im se predanom nježnošću. Uhvaćen mlad i uzgojen orao postaje vrlo pitom, tako da se može naučiti da lovi za vlasnika.

Na obalama mnogih jezera istočne i jugoistočne Europe živi bjelorepi štekavac (Haliaeetus albicilla) golemi orao kojemu veličina varira prema staništu, dok mu je boja perja stalnija. Dugačak je 85 do 95 cm, a raspon krila mjeri mu gotovo 2,50 m. Potpuno odrasla ptica je na gornjoj i donjoj strani tijela zagasito zemljane boje, dok je perje na malo zaobljenom repu potpuno bijelo.

Orlovi štekavci su trome ali snažne, izdržljive i uporne grabljivice, a pri tom krajnje opasni lovci. Love svu divljač koju mogu svladati, a naročito rado love ribe. U napadu se služe pandžama. Noge im nisu obrasle perjem. Pred orlom štekavcem ježa ne zaštićuje niti njegova bodljikava odjeća, kao što ni lisicu ne zaštićuje zubalo, a divljoj guski ne koristi njezin urođeni oprez. Čak ni roncu ne koristi pred tim orlom njegova sposobnost da nestane pod valovima. Na morskoj obali orao štekavac progoni različite morske ptice, naročito patke i gnjurce, te ribe i morske sisavce.

Foto: “Haliaeetus albicilla -captive-8a” by Karlo – Picasa Web Albums

Posljednji član skupine orlova kojeg ovdje želimo spomenuti je svojim oblikom i načinom života osobito izraziti jastreba cipolaš ili bukoč ribić (Pandion haliaetus). On se u koječemu tako bitno razlikuje od ostalih orlova. Nazivlju ga i orao ribič. Za jastrebaša cipolaša je značajno masno perje, glatko priljubljeno uz tijelo. Glava i zatiljak nose na žućkastobijeloj podlozi crno smeđe uzdužne pruge. Sva pera su mu zašiljena. Ostali gornji dijelovi tijela su smeđi, donji dijelovi, naprotiv, bijeli ili žućkastobijeli. Smeđa pera na prsima tvore štit ili ogrlicu. Kljun i pandže su sjajno crni. Ovaj orao je dugačak oko 58 cm.

Foto: “2010-kabini-osprey” by Yathin S Krishnappa

Jastrebaš cipolaš je jedna od rijetkih ptica koje se mogu naći na čitavoj Zemlji. Hrani se gotovo isključivo ribama, a rijetko kad i drugim plijenom, npr. morskim zmijama. Loveći leti na visini od otprilike dvadeset metara iznad vode, uzdiže se i spušta, s vremena na vrijeme se zaustavlja u zraku i na jednom mjestu lebdi, kao što to čini vjetruška klikavka, kako bi bolje uočio ribu koju je ugledao. Zatim se, daleko ispruživši noge, malo koso, ali vrlo brzo i spretno baca u vodu, iščezava u valovima, da se za tren s nekoliko vještih zamaha krilima ponovno uzdigne na površinu, trzajima otresa kapljice vode, te odlijeće s uhvaćenim plijenom.

Poput vidre, jastrebaš cipolaš je jedan od najvećih neprijatelja ribnjačarstva i ribljeg uzgajališta, pa ga zbog toga svi vlasnici ribnjaka smatraju štetnijim od bilo koje druge grabljivice. Budući da ga neprekidno progone, postao je u srednjoj Europi vrlo rijedak.

Lunje su srednje velike, vitko građene grabljivice razmjerno malenog, jako rascijepljenog kljuna, koji ima na vrhu dugačku kuku, ali bez zupca. Noge s osrednje velikim prstima, oboružanim pandžama slabo su im obrasle perjem. Ima razmjerno vrlo velika i dugačka krila, dugačak, manje više viličast rep i krupno, rastresito perje koje nije prilegnuto uz tijelo.

Vjerojatno najznačajnija od svih lunja je crvenkasta lunja (Milvus milvus), krupna ptica, dugačka 61 cm. Za nju je značajan duboko ucijepljen, viličast rep. Perje joj je pretežno rđastocrveno. Domovina su joj ravna područja Europe, sjeverozapadne Afrike i male Azije. Kod nas je ponegdje dosta brojna. Hrani se malim sisavcima, pticama koje još nisu sposobne za let, gušterima, zmijama, žabama pa i gubavicama, skakavcima, kukcima i gujavicama.

Foto: “Red kite (Milvus milvus)” by Charlesjsharp

Čim u proljeće stigne u srednjoeuropska područja, gnijezdi se i razmnožava. Po mogućnosti ponovno se smješta na gnijezdilište, na kojemu je živjela prošle godine, ali ne odabire uvijek isto gnijezdo. Zadovoljava se i starim vraninim ili sokolovim gnijezdom, ako ga se može domoći, inače ga gradi sama. Dva do tri, u vrlo rijetkim slučajevima čak četiri jaja vrlo su nalik na jaja škanjca mišara. Pošto je ženka četiri tjedna ležala na jajima, vale se iz njih mladi, pa se sad oba roditelja upravo natječu tko će mladim pticama dovući što više hrane. Jednako su proždrljivi kao i mladi ostalih grabljivica, što stare potiče na gotovo neprekidan lov. Ta vrsta u našim krajevima ostaje i preko zime.

U nekim krajevima crnkasta lunja (Milvus migrans) zastupa crvenkastu lunju, a drugdje joj se opet pridružuje. Crnkasta lunja je vidljivo manja od crvenkaste. Perje joj je na svim dijelovima tijela znatno tamnije, a i rep joj je manje viličast. U našim područjima ona je selica.

Eje (Circinae) su srednje velike, vitko građene grabljivice slabog blago savinutog kljuna s dugačkom kukom, vrlo dugačkih nogu s kratkim prstima, s velikim i dugačkim, ali prilično uskim krilima, osrednje dugačkim repom i mekanim perjem svilenkastog sjaja.

Naša eja strnarica (Circus cyaneus) jedna je od najljepših europskih grabljivica. Čitava gornja strana tijela odraslog mužjaka, osim zatiljka ispruganog uzdužnim smeđim i bijelim prugama, ima svijetlo pepeljasto smeđu boju, dok mu je donja strana bijela. Prvo letno pero je crno sivo, preostalih pet je crno, prema korijenu sivo ili bijelo. U odraslih ženki je gornja strana tijela tamno pjegavo smeđa, a perje na stražnjoj strani glave, na stražnjem dijelu vrata i na gornjem dijelu krila rđastožuto obrubljeno. Eja strnarica je dugačka 43 do 51 cm. Živi u čitavoj srednjoj i južnoj Europi, isto tako u velikom dijelu srednje Azije, te u Sjevernoj Americi. Ona je tipična ptica ravnica, osobito takvih, na kojima se izmijenjuju oranice, livade i vode.

Foto: “Northern Harrier2 by Dan Pancamo” by Dan Pancamo

Gnijezdo što ga podiže eja strnarica loša je građevina. Redovito stoji na tlu ili u kakvom čvoravom i niskom grmu, u mladoj branjevini ili u mladom žitu, u visokoj travi močvarnih livada, pa čak i u šašu ili trstici. Zapravo nije ništa drugo do hrpa suhih grančica, trave i stabljika trstike. Četiri do pet jaja, obojena su mutno zelenkastobijelo. Malene, vrlo ljupke mlade ptice obrasle gustim sivkastim paperjem  izvale se iz jaja nakon tridesetak dana.

U srednjoj Europi pridružuje se eji strnarici eja livadarka (Circus pygargus). Dugačka je 44 cm. Stari mužjak, nesumljivo je najljepši od naših vrsta eja, po glavi, zatiljku, leđima i gornjem dijelu prsiju je plavičast, zbog tamnih rubova pera na zatiljku je tamno pepeljastosiv. Donji dio prsiju, trbuha i nogu su mu bijeli i posebno ukrašeni uskim rdastocrvenim crticama. Odrasle ženke i mlade ptice, imaju s gornje strane tijela smeđe sivo perje.

“Montagu’s harrier (Circus pygargus)”

Područje rasprostranjenosti eje livadarke pruža se preko Europe, zapadne Azije i sjeverozapadne Afrike. U srednjoj Europi ubraja se među rjeđe vrste toga roda. Kako to kazuje i njezino ime, ova eja traži prostrane livade i ljeti šire isušene močvare. Zato se najradije naseljava u blizini rijeka ili u dolinama koje zimi uz visoki vodostaj poplavljuje voda. Zbog toga se u srednjoj Europi najviše zadržava u sjevernonjemačkim ravnicama.

Perje močvarne eje ili pijuljače (Circus aeruginosus) razlikuje se ne samo prema spolu i starosti, već i prema godišnjem dobu. Perje na čelu i na tjemenu odraslih mužjaka ima smeđe žuti rub, dok je odozgo na tijelu smeđe kao kava. Lice i grlo su blijedožuti, prednji dio vrata i prsiju uzdužno pokriveni žuto smeđim mrljama, a trbušna strana rđastocrvena. Letna pera su crno smeđa, a njihov gornji dio i velika pokrilna pokrivna pera pepeljastosiva. Odrasle ženke su zagasitije i jednoličnije boje. Močvarna eja je dugačka 48 do 56 cm. Ženka je malo veća od mužjaka.

Foto: “Marsh Harrier Male” by Sumeet Moghe

Od 57. stupnja zemljopisne širine prema jugu nalazimo močvarnu eju u svim zemljama i krajevima po Europi. Osim toga nalazimo je u čitavom Starom svijetu, sve do Australije. Eja pijuljača je više od bilo koje druge vrste eje vezana uz nizine, jer su močvare i voda bezuvjetna nužda njezina života. U srednjoj Europi je selica, koja se pojavljuje čim se u proljeću otopi led na vodi, pa većinom stiže najranije u ožujku a naj kasnije u travnju. Već u kolovozu kreće na selidbu, pa nas do kraja listopada potpuno napušta. Društvena je kao sve eje, pa za vrijeme selidbe traži ne samo društvo istovrsnih ptica, nego se ponekad udružuje i sa škanjcima i kopcima.

Način života i građa močvarne eje ne pokazuju visoke odlike grabljivica. Budući da je slabije građe, može se zadovoljiti samo jednostavnim lovom na nisku divljač. Čovjeka se bojažljivo kloni, a umije se spretno spasiti bijegom u šaš, ili u neprohodna mjesta u močvari. Osim za vrijeme parenja, ta velika grabljivica vrlo se teško viđa. Danju miruje sakrivena u šašu, pa lovi u tišini, ali dosta uspješno. To vrijedi pogotovu onda kad joj se stanište nalazi u prostranim močvarama, uz vode stajaćice i u zavjetrinama. Tu danju sjedi na čvrstim stabljikama trstike, na plutajućim otpacima drveta, ili na starim kolcima što vire iz vode, ali uvijek podalje od obale. Samo kad joj zaprijeti opasnost, močvarna eja traži spas u bijegu, mlitavo mašući krilima.
Gnijezdo močvarne eje obično je prilično veliko, a sastavljeno od grana, trstike i trave. Plitko je i leži na tlu.

Škanjci (Buteonidae) su srednje velike, grubo oblikovane sokolovke. Kljun im je kratak, svinut od korijena, na vrhu nema zupca. Noge su im osrednje dugačke, oboružane šiljastim, oštro svinutim pandžama. Krila su prilično dugačka i na kraju zaobljena, a rep srednje dugačak. Perje mu je pretežno mračno obojeno.
Škanjci žive u brdima i u ravnicama, najradije u malim šumama okruženim poljima. Za vrijeme gnježđenja naseljuje se par škanjaca na stalnom mjestu i zagospodari određenim područjem. Zapravo, škanjci koji su inače vrlo miroljubive ptice, ljubomorno tjeraju iz blizine gnijezda jedino ostale pripadnike iste vrste. Sjeverne vrste škanjaca su selice ili skitnice, one vrste koje žive u toplijim krajevima možemo smatrati stanaricama. Sve vrste škanjaca lete polagano ali ustrajno i dugo lebde u zraku, više poput orlova nego poput eja. Kad ugledaju plijen, ostaju neko vrijeme iznad njega lebdeći u zraku, održavajući se na jednom mjestu kako to rade mali sokolovi. Pri napadaju se spuštaju razmjerno polako, koso prema dolje. Vole loviti s povišenog mjesta. Od osjetila im je razumljivo najrazvijeniji vid: oči su im oštre poput orlova. S ostalim grabljivicama žive u priličnom miru. Naprotiv, male grabljivice ih napadaju, a najčešće ih napadaju vrane.

Hrane se malim kralješnjacima i kukcima, puževima, crvima, ličinkama, pa čak i biljnom hranom. Sve su vrste škanjaca korisne. Uništavaju nebrojene štetne miševe, a često se bore i sa zmijama.
Prilično neugledno gnijezdo, slično gnijezdima ostalih grabljivica, škanjac postavlja na visokom drveću. Broj jaja u jednom leglu varira između jednoga i četiri. Mlade ptice hrane oba roditelja, brane ih od napadaja i vode ih još dugo pošto su izletjele. Mlade škanjce iz gnijezda možemo tako pripitomiti da nauče izlijetati i ponovno se natrag vratiti.
Škanjac mišar (Buteo buteo) iskonska je slika svoje skupine. Naraste u dužini od 50 do 56 cm. O boji njegova perja teško se može reći nešto što bi općenito vrijedilo, jer vrlo rado varira, tako da rijetko možemo naći dvije potpuno jednako obojene ptice. Pojedini primjerci su jednolično crno smeđi s poprečnim prugama na repu, drugi su na gornjoj strani tijela, na prsima i stegnima smeđi, dok su inače na svijetlo smeđoj osnovi posuti poprečnim mrljama. Neki su svijetlosmeđi i sve do repa pokriveni uzdužnim prugama, drugi žućkasto bijeli s tamnijim krilima i tamnim repnim perjem, na prsima posuti mrljama, dok su im glavna repna pera ukrašena poprečnim prugama.

Foto: “Buteo buteo -Netherlands-8” by Arend from Oosterhout, Netherlands

Područje rasprostranjenosti škanjca mišara ne prelazi daleko izvan područja Europe. Već na ruskim stepama zamjenjuje ga znatno veći škanjac bjelorepi (Buteo rufinus) koji se ponekad nalazi i u istočnim predjelima naše domovine.

Foto: “Long legged buzzard view from below” by Chinmayisk

Uvježbani promatrač prepoznat će na prvi pogled škanjca mišara koji se ubraja medu naše najčešće krupne ptice. Obično sjedi zguren na jednoj nozi s jedva polegnutim perjem. Kamen, zemljani humak ili drvo što ga je odabrao kao počivalište služi mu i kao vidikovac s kojega pogledom obuhvaća svoje područje. Leti polagano, ali lako, gotovo nečujno, a veće udaljenosti prelijeće lebdeći. Pri napadu strmoglavljuje se prema tlu, priljubivši čvrsto krila uz tijelo. Tik iznad tla ponovno širi krila, pa kratku udaljenost prelazi leteći neposredno iznad zemlje, a zatim ispruža pandže i hvata plijen. Glas mu je nalik na mačje mijaukanje.

Potkraj travnja ili početkom svibnja škanjac se ponovno useljava u svoje staro gnijezdo ili gradi novo. Za to odabire prikladno drvo u kakvoj bjelogoričnoj ili crnogoričnoj šumi i tu gradi, čas više, čas niže iznad tla, redovito što bliže deblu, gnijezdo je gotovo uvijek veliko, a s godinama mu se opseg još i povećava. U njega ženka snese tri do četiri jaja koja na zelenkastobijeloj podlozi imaju svijetlo smeđe mrlje. Mlade hrane oba roditelja zajednički.

U sjevernim zemljama, pogotovu u tundri, živi škanjac koji se posebno ističe time što su mu noge sve do stopala obrasle perjem, što je inače značajno za sve orlove. To je škanjac gaćaš (Buteo lagopus). Kljun mu je malen i uzak, jako svinut i kukast. Boja perja mu je vrlo promjenljiva, pa predstavlja mješavinu bijele, žućkastobijele, crveno sive, smeđe crne i smeđe boje. Dugačak je 51 do 61 cm. Premda škanjac gaćaš gnijezdi i u nekim predjelima Njemačke, pogotovu na otoku Riigen i u zapadnoj Pruskoj, Njemačka ipak leži izvan granica njegova pravog područja gniježđenja. Pristižući sa sjevera, stiže škanjac gaćaš u Srednju Europu redovito sredinom listopada, da bi tu ostao do ožujka. Ponekad se javlja u našim krajevima po zimi.

Foto: “Buteo lagopus 29283” by Walter Siegmund

Supovi (Vulturidae)
Supovi (lešinari ili strvinari) su najveće graoljivice na Zemlji. Kljun im je duži od glave, ili je barem jednako dugačak kao i glava i kukasto je svinut. Pravog kukastog zupca na kljunu nemaju. Noge su snažne, ali prsti slabi. Pandže su kratke, malo svinute i uvijek tupe tako da noge ne predstavljaju osnovno oružje za napadaj. Krila su im izvanredno velika, široka i jako zaobljena. Rep je osrednje dugačak, zaobljen ili stepeničasto rezan, a sastoji se od krutih pera. Ždrijelo se širi u vrlo prostranu volju, koja se, napunjena hranom, ističe na vratu poput vreće.

Naziv grabljivica gubi kod lešinara dio svog značenja. Svega malen broj strvinara, a i oni samo iznimno, napadaju žive životinje u namjeri da ih ubiju. Obično samo skupljaju ono što im je povoljni slučaj prepustio, žderu lešine što ih pronađu.
Ptice koje se tako hrane mogu živjeti samo u toplim ili umjereno toplim područjima. Bogati jug darežljiviji je od sjevera, pa pruža i lešinarima dovoljno hrane da mogu živjeti. Supovi žive na svim kontinentima osim Australije. U starom svijetu ima ih više nego u Novom, gdje malobrojne postojeće vrste borave na mnogo užim područjima od afričkih i euroazijskih

O nekom pravom staništu ne može se kod njih uopće govoriti. Njihova golema i snažna oprema za letenje, kao i neobičan način pribavljanja hrane, sili ih da prelaze veće udaljenosti nego što ih preleti ijedna grabljivica. Samo za vrijeme parenja i uzgoja mladih skrb za potomstvo veže ih na jedno stalno stanište. U ostalo doba godine vode skitnički život. Odjednom se u velikom broju pojavljuju u predjelima u kojima čovjek danima i tjednima nije mogao opaziti nijednog, a zatim, isto tako netragom, nestaju kao što su se i pojavili.

Gozba lešinara obično se odvija tako da se nekoliko njih otima oko plijena. Već u južnoj Europi, a još više u čitavoj Africi, skupljaju se na mjestima gdje u blizini ljudskih naselja mogu naći kakvu lešinu, uz druge gladne goste. U gotovo svim južnim zemljama psi su naime djelomice upućeni na prehranu strvinom. U dubljoj unutrašnjosti Afrike psima se pridružuju marabui. S njima se lešinari često moraju upuštati u tešku borbu. Žestoka glad čini ih međutim smionim i strašnim za neprijatelje. Lešinari znaju protjerati i najveće pse, ma kako ovi režali i kesili zube, jer svaki strvinar gleda u njima opasnu smetnju u svojoj borbi za opstanak. Ni najoštriji pas ne može naškoditi odraslom lešinaru. Drukčije stoji stvar s marabuima. Oni ne dopuštaju da ih lešinari protjeraju, već svojim klinastim kljunovima udaraju desno i lijevo u mnoštvo, sve dok im lešinari ne ustupe mjesta.

Sistematika dijeli supove ili strvinare na supove Staroga i Novoga svijeta, pri čemu lešinari Staroga svijeta sačinjavaju porodicu orlova, dok su lešinari Novoga svijeta dobili stupanj samostalne ptičje obitelji. Najplemenitiji članovi lešinara Staroga svijeta su supovi (Aegypiinae). Odlikuju se izrazito izduženim tijelom. Glava im je velika, dugačka, sprijeda plosnata, straga malo svedena, vrat im je kratak, krila vrlo dugačka i šiljasta. Korijen kljuna okružen je kiticama čekinja okrenutih prema naprijed, koje pokrivaju pokljunicu a djelomice i donji dio kljuna. Ostalo perje je usko priljubljeno uz tijelo i produženo, pogotovu na nogama, koje pokriva sve do prstiju.

Žutoglavi bradaš (Gypaetus barbatus) dugačak je 1 do 1,15 m, a raspon krila iznosi mu do 2,70 m. Perje odraslog supa bradaša je na čelu, tjemenu i s obje strane glave žućkastobijelo, na gornjim letnim perima tamnocrno, a cijeli donji dio tijela je žarko crvenkasto žut.
Bradaš je nadaleko rasprostranjen. U Europi živi u Alpama, u Pirenejima i na svim višim planinama triju južnih poluotoka, te na Kavkazu. U Aziji je rasprostranjen na svim visokim planinama od Altaja do kineskog rubnog i srednjeg gorja.

U Africi je njegovo područje rasprostranjenja ograničeno na sjeverni rub toga kontinenta. Više od bilo kojeg drugog člana te porodice, osim možda američkog kondora, bradaša smijemo smatrati stanovnikom najviših planinskih pojaseva.
Leteći kruži pogledom na sve strane, sve dok nešto ne otkrjje. Tada počinje kružiti u spiralnim zavojima iznad zapaženog mjesta, a bračni drug mu se smjesta pridružuje. Tako ponekad ostaju zajedno, dugo kružeći iznad istog mjesta, prije nego što nastave daljnje lutanje. Pokaže li se međutim da je nalaz vrijedan pažnje i truda, bradaši se polako spuštaju sve niže, napokon sjedaju na tlo i trče kao gavranovi prema onome što su ugledali. Dok mirno sjedi na tlu, bradaš redovito odabire povišeni položaj, najradije istaknute izbočine stijena ili barem kamene ploče. Budući da teško polijeće, voli se otisnuti s povišenog mjesta, da bi otuda krenuo u kliznom letu ne mašući krilima. Kad jednom lebdi u zraku, dovoljan je najneznatniji lagani uzgon zraka da ga digne na svaku željenu visinu.

Foto: “Bartgeier Gypaetus barbatus front Richard Bartz” by Richard Bartz, Munich aka Makro Freak

Bradaševa hrana sastoji se od kostiju, strvine i živih životinja. Velike kosti i uhvaćene kornjače odnosi najprije u visinu, odakle ih ispušta da padnu na stijenu kako bi se razbile. Tako dolazi do srži iz kostiju, odnosno do kornjačina mesa. Šteta što je bradaš nanosi čovjeku je neznatna u usporedbi sa štetom što je nanosi suri orao. Na jugu, gdje se lako prehranjuje strvinom i kostima, kornjačama i drugim malim životinjama, samo iznimno napada na čovjekovo vlasništvo. Unatoč tome ga revno love, pa je stoga vrlo rijedak.

Drugi lešinar Staroga svijeta je nezgrapna bijela crkovica ili bijeli lešinar (Neophron percnopterus). Lik mu se nalazi na mnogim staroegipatskim spomenicima, a Egipćani i Izraelci su ga slavili kao uzor roditeljske ljubavi. Od svih vrsta svoje porodice razlikuje se svojim likom nalik gavranu, dugačkim prilično šiljastim krilima, dugačkim, stepeničastim repom i pernatom odjećom. Kljun mu je vrlo izdužen a pokljunica mu zahvaća više od polovice dužine kljuna. Uglavnom je prljavobijele boje koja na vratu i na gornjem dijelu prsiju prelazi u tamnožutu, ali na leđima i trbuhu postaje čišća. Pestna letna pera su crna, a podlaktnična sivkasta. Ženka mjeri u dužinu do 66 cm. Prava domovina bijelog lešinara je južna Europa, Afrika i zapadna Azija.

Foto: “Neophron percnopterus – 01” by Carlos Delgado

Bjeloglavi sup (Gyps fulvus) ima slično područje rasprostranjenosti kao i bradaš žutoglavi. Dugačak je do 1,06 m, a raspon krila mjeri mu 2,50 m. Perje mu je vrlo jednolično svijetlo mutno smeđe. Uklanjajući strvinu, bjeloglavi supovi najradije jedu iznutricu uginulih životinja. S nekoliko ugriza prorezuju okruglu rupu na trbušnoj stijenki lešine, pa kroz nju provlače dugačak vrat što je moguće dublje.

Foto: “Gypful” by Pierre Dalous

Plemenitije dijelove utrobe i unutrašnje organe gutaju, a da pri tome uopće ne izvuku glavu iz trbušne šupljine, a zatim izvlače crijeva u naglim trzajima, pa ih jednim ugrizom režu i, komad po komad, gutaju. Samo se po sebi razumije da im se u tom poslu glava i vrat obljepljuju slojem krvi i sluzi i da bjeloglavi supovi pružaju nakon gozbe zaista odvratnu sliku.
U Europi živi još i četvrti lešinar smeđoglavi sup ili golovrati ili sup starješina (Aegypius monachus). On je, osim žutoglavog bradaša, najveća ptica našeg kontinenta. Ženka je dugačka 1,16 m.
Perje mu je jednolično tamno smeđe sivo, kljun uz pokljunicu plav. Smeđoglave supove nalazimo u Aziji, Sredozemlju, a katkada i u srednjoj Europi. Oni se zajedno s bjeloglavim supovima okupljaju oko strvine, ali se ponašaju mnogo smirenije od bjeloglavih supova. Prilikom gozbe smeđoglavi supovi jedu najprije mišićne dijelove tijela utrobu žderu samo onda ako nemaju boljeg mesa. Gutaju i kosti.

Foto: “2xcinereous.vultures” by Mistvan

Kondori (Cathartidae)

Najupadljivija značajka Kondora su veliki jajasti nosni otvori. Medu njih spada najveća živa ptica letačica, andski kondor (Vultur gryphus) čiji raspon krila dosegne do 3,60 m. Kondorovo perje je crno, s lakom nahukom tamne sjajne čeličnoplave boje. Ovratnik od mekanog, dlakavo vunastog ali prilično dugačkog perja je bijele boje.

Foto: “Vultur gryphus -Doué-la-Fontaine Zoo, France-8a” by Emilio del Prado

Kondorova domovina su visoke planine Južne Amerike. U Andama se najradije zadržava na visinskom pojasu izmedju 3000 i 5000 metara, a uz Magellanov prolaz i u Patagoniji gnijezdi na strmim hridinama neposredno uz obalu. Za vrijeme gniježdenja i uzgoja mladih živi u parovima, a inače u jatima. Za odmorište odabire strme kamene grebene i redovito se vraća na njih, što dokazuju nagomilane izmetine. Polijećući uzdižu se kondori polaganim zamasima krila, a zatim jednolično lebde ne krećući krilima. Ako jedan od njih opazi nešto jestivo, spušta se, a svi ostali brzo lete za njim. Jednako kao i ostali lešinari, kondor u prvom redu ždere strvinu.
Kraljevski lešinar ili kraljevski kondor (Sarcorhamphus papa) nastanjuje južnoameričke šume i savane. Dugačak je do 75 cm. Odrasle ptice, kojih su se boje već ustalile, imaju zaista divno perje. Ogrlica im je siva, prednji dio prsiju i gornje pokrilno pokrivno perje živahno je crvenkasto bijelo, trbuh i donje pokrilno pokrivno perje posve bijelo, repna pera tamnocrna, tjeme i lice mesnato crveno, okruglaste bradavice i debeli nabor tamno crven, a vrat i glava svijetložuti.

Foto: “Sarcoramphus papa -National Zoo -Washington -USA-8a” by Eric Kilby

Izdvojena fotografija: bjelorepi štekavac (Haliaeetus albicilla) – “Haliaeetus albicilla (Svolvær, 2012)” by Yathin S Krishnappa – Own work. Licensed under CC BY-SA 3.0 via Wikimedia Commons.