Ponekad se prisjetim kako sam spašavala životinjice. Mia me baš namučila. Obično kasno navečer šetam pse u šumici preko puta kuće. Tako sam šetala i te večeri, u svibnju 2014. Nakon nekog vremena učinilo mi se da čujem mijaukanje malog mačića. Prvo sam mislila da je jedan ali pošto je dolazilo s raznih strana, nisam bila sigurna koliko ih je. Onda bi utihnuli i opet počeli. Vratila sam pse kući i krenula u potragu. Neuspješno. Dok sam se vratila glasići su bili sve tiši i tiši, činilo mi se da ih sad čujem iz donje ulice. Napravila sam još jedan krug i onda krajičkom oka ugledala malo crno mače, gnojnih očiju i nosa kako viri iza ogromnog cedra. Čim sam krenula prema njemu šmugnulo je u grmlje niz padinu. Odlučila sam nastaviti sutra, po danu.
Oboružala sam se transporterom i ručnicima i krenula u potragu. Mače je bilo na istom mjestu ali čim me vidjelo počelo je bježati. Morala sam paziti da ga ne uplašim previše i da ne počne bježati dolje prema cesti. I tako je počela naša igra lovice. Ja s jedne strane, mače na drugu. Taman si mislim sad ću ga uloviti a ono zbriše. Bacala sam se po šumi kao luđakinja, srećom me svi susjedi dobro poznaju pa im nije bilo čudno ? Upala sam u jedan poveći grm iz kojeg sam se jedva iskobeljala a onda je mačić odlučio pobjeći u dvorište jednog susjeda i uvući se u njegovu radionicu koja je već dugo van funkcije. Susjed srećom nije bio doma. Penjala sam se po zidu, srećom niskom, čak sam se uspjela i provući unutra kroz neki prozor i pitala se cijelo vrijeme da li sam normalna? Mačić je naravno opet zbrisao van. A što ću, ja opet za njim. Znala sam da ga moram uloviti jer u zdravstvenom stanju kakav je bio ne bi dugo preživio. Opet smo završili u šumi, uvukao se u manji grm, već je bio onemoćao i kad je izašao iz grma i probao pobjeći bacila sam ručnik na njega. To se pokazalo uspješnim, pritisnula sam ga rukama, grebao me i grizao malim zubićima ali bio je napokon ulovljen i strpan u transporter.
Onda slijedi pitanje svih pitanja nas koji spašavamo životinje s ceste a to pitanje je gdje s njim? Svih godina koje spašavam životinje uvijek sam se vodila slijedećim: kad vidiš životinju u nevolji hvataj je odmah jer će kasnije možda biti kasno. Dok se oglasi i čeka da se nađe smještaj mnoge na žalost izgube život. I imala sam ludu sreću, za sve do sad sam našla smještaj. Ali za ovog malog je postojao veliki problem. Stan sam već nakrcala bolesnim i ugroženim, brojka je premašivala prste dviju ruku i svi članovi kućanstva osim moje mame koja mi je bila velika potpora u akcijama spašavanja bili su protiv bilo koga na četiri noge. I onda sam u dogovoru s mamom ipak malog donijela u stan i smjestila ga u jedan prostor u stanu koji rijetko koristimo, služi više kao skladište a od tog dana svojski sam se trudila da nitko u njega ne ulazi osim mene. Malenog sam morala odvojiti i zbog bolesti i karantene koju svaka životinja mora proći prije spajanja s ostalim. Nadala sam se svim srcem da neće mijaukati jer bi to bila katastrofa. Puhao je i pljuvao me, totalni divljak. Ali opet se ručnik pokazao spasonosnim rješenjem, umotala sam ga u njega, očistila mu okice i nosić fiziološkom i počela s terapijom antibioticima. Bio je pravi kosturko, samo kosti i koža od njega. Malo po malo se opuštao ali bio je na oprezu. Pregledom ispod repa ispalo je da je maleni zapravo malena i nazvala sam ju Mia.
I tako je počela naša priča. Vjerovali ili ne Mia niti jednom nije zamijaukala, ne moram vam reći da je živjela u ilegali punih pet mjeseci! Bez glasa! Kad je ozdravila počela sam ju polako upoznavati s ostalim macama i psima ali samo kad su ostali članovi obitelji bili na poslu. Ali budući da se sve istine saznaju kad-tad, i Mia je uhvaćena nasred dnevnog boravka. Na pitanje pa tko je sad to, već sam imala spreman odgovor ( to je stvar prakse i iskustva ?) da je na čuvanju od danas ali moja mama, moja glavna pomagačica i suradnica me preduhitrila i sve izdala te onako mrtva-hladna izjavila: „Pa Mia je tu već pet mjeseci“. O tome što je slijedilo poslije nećemo ? Bitno je napomenuti da je Mia i danas kod mene ?
Sve moje cure su bile sretne što je ostala a jedna draga djevojčica, kćerka moje prijateljice je samo komentirala: „ Svaka joj čast, dugo je izdržala u ilegali“.
Oni koji su bili protiv ju sad najviše vole, tako to uvijek biva ali mora se priznati da je ona mala šarmerica i da si je dala u zadatak da ih pridobije. Voli se maziti, umiljata je ali je zadržala tu neku plahost i danas. Boji se naglih zvukova i pokreta, mora joj se prilaziti polako i uvijek joj se javiti. Dok neke moje mace ne možeš natjerati da idu malo van ona najviše voli biti u mom i susjedinom vrtu. Jako je aktivna maca, stalno u pokretu. Nema straha od drugih mačaka i čuva svoj teritorij. Za macu je sitna ali bez problema natambura mačore koji se samo usude kročiti u naš vrt ? Odaziva se na poziv i dođe čim ju zovem. Ne volim da je vani kad nisam doma i obavezno je po noći u kući.
Onog dana nakon što sam ju uhvatila još sam jednom pregledala cijelu šumicu da budem sigurna da nije još netko ostao ali nisam više nikog pronašla. Jedan mali život sam ipak spasila a svaki život se računa. Tako je moralo biti, nikad ne znaš tko će ti doći na put a tad moraš napraviti najbolje što možeš.
Ne zaboravite, vaša kupaona, soba ili balkon za nekog može značiti život.
