Bahato hodamo kroz ovaj naš život, mislimo i ponašamo se kao da je život samo naše pravo, pravo koje nam je dano rođenjem.
Istina, isto tako mislimo kako imamo dovoljno empatije za druge, za druga bića koja žive s nama i oko nas. Mislimo kako smo osvijestili suživot…, čini se kako ipak nismo.
Pitanje koje si ne postavljamo je da li gledamo kuda hodamo, kuda se vozimo i koga sve ugrožavamo našim hodom kroz život, primjećujemo li one malene, one koji su teško vidljivi našim očima, one koje i kada ih vidimo smatramo manje vrijednima, jer život mrava, pauka, ili nekog drugog insekta, kukca, bilo kojeg malenog bića koje živi s nama i oko nas se izgleda čini i manje vrijednim, jer je jednostavno to biće maleno pa je u našim očima takav i njegov život.
Da, život im je malen i mi za to nismo krivi, baš tako se i ponašamo, a razlog je zato što nam je svijet definiran veličinom materije ispred i iza nas, a ne životom koji je svugdje oko nas.
Svaki vaš korak kojim kročite kroz prirodu bi trebao biti promišljen, nikako lakomislen, jer jednim svojim korakom po putevima koje su prokrčili ljudi možete uništiti na stotine života, i to samo zato što se naši putevi križaju s tisućama puteva bića koja su ovdje bila puno prije nas.
Svaki put kada krenete na izlet u prirodu hodajući ili s biciklom u želji da budete spojeni s tom prirodom, znajte da ste izlet završili kao ubojica te iste prirode, a ne kao osoba koja je osjetila prirodu i to samo zato jer zanemarujete onaj mali život koji nesmiljeno gazite.
Teško je kontrolirati i stvarno primijetiti svako malo živo biće koje je ispred vas, ali ipak potrudite se i probajte obratiti pažnju na mrava, pauka, guštera, zmiju, ježa, jer oni nikako nisu samo prepreke na putu, živite sa spoznajom kako njihov mali život skriva jedan veliki život za sve nas, pravi istinski život.
