Ja sam Buba i jako sam uvrijeđena. Zamislite, imam petnaest i po godina a ova moja Svjetlana nikad ništa nije napisala o meni! Petnaest i po godina nije mala stvar, znate koliko toga se dogodi u to vrijeme, pa memoare bih mogla napisati. A ona niti slova!
Zato sam odlučila uzeti stvar u svoje tri i po šapice i sama vam ispričati što sam sve proživjela.
Rodila sam se blizu Svjetlane, u istoj ulici, u kući koju su vlasnici iznajmljivali podstanarima. Puno obitelji je prošlo kroz tu kuću, puno djece je živjelo u njoj. Moju mamu je imala jedna obitelj iz te kuće. Nisu se pretjerano brinuli za nju pa je kotila stalno, rađala je puno malih mačića i svi su brzo nestajali. Neke od njih su djeca iz gornjeg stana znala baciti s balkona ili se grubo igrati s njima pa bi ih ozlijedili. Još strašnije je bilo ako je vani bio Roni, susjedin pas. On se bojao odraslih mačaka ali je napadao male mačiće a neke je i ubio.
Jedne noći u svibnju 2004. kiša je strašno padala, lila kao iz kabla. Ni sama ne znam kako sam se našla u njegovom dvorištu, imala sam samo dva mjeseca i sakrila sam se u jedan grm. Roni me brzo primijetio i počeo je strašno lajati i nasrtati na mene. Bio mi je sve bliži i mislila sam da je to kraj mog kratkog života. Ali onda sam vidjela jednu tetu koja je izjurila iz druge kuće, brzo dojurila do nas i počela ga tjerati. Ali on se nije dao, teta ga je gurala i sprječavala da me zgrabi, počela je vikati na njega i na kraju se malo pomaknuo, taman dovoljno da me teta uhvati i stavi u svoju jaknu. Onako mokre dojurile smo u njen stan. Na toj kiši smo se Svjetlana i ja prvi put srele. Bila sam jako prestrašena, sva sam se tresla i nikako se nisam mogla smiriti. Ona me počela lagano brisati ručnikom, cijelo vrijeme mi je nježno pričala i polako me pregledavala. I onda je u jednom trenutku primijetila gumicu na mojoj zadnjoj šapici, najmanju moguću gumicu koja me jako stiskala. Skinula ju je i rekla mi da nožica ne izgleda dobro i da će biti problema. Drugog jutra dogodilo se nešto što Svjetlana kaže, nikad nije doživjela. Uglavnom, uzela me u naručje i krenula pogledati nožicu i u tom trenutku moja šapica joj je ispala na dlan, onako kao da se „izula“. Na mojoj nozi je ostala samo kost a sve ostalo je bilo na njenom dlanu. I tu nije bilo pomoći pa je dio moje nožice amputiran.
Tako sam vam ja postala maca s tri i po šapice. Za par dana su me moji „vlasnici“ došli tražiti nazad ali kad su vidjeli da mi nedostaje dio noge više me nisu htjeli. Na Svjetlanin upit otkud mi gumica na nozi odgovorili su da su mi ju djeca stavila u igri.
Pitala sam se zašto su mi djeca stavila tu gumicu na nogu, zašto mi nisu pomogli nego su me pustili da patim a Svjetlana mi je odgovorila da ne budem tužna. Rekla mi je da se sva djeca rode dobra ali na žalost nemaju svi sreće imati dobre roditelje koji će ih naučiti da poštuju i vole sva živa bića na Zemlji, da ih mnogi ne uče pravim vrijednostima nego svojim lošim primjerom životinje pretvaraju u potrošnu robu. Također mi je rekla da nam se nekad čini da nam se dogodilo nešto strašno ali da zapravo taj strašni događaj promijeni naš život iz temelja i otvori nam vrata za nove prilike.
Shvatila sam da sam zapravo imala sreću jer da sam ostala tamo vjerojatno odavno ne bih bila živa.
I tako je počeo moj život kod Svjetlane. Upoznala sam njenu mamu Veru koja se zaljubila u mene na prvi pogled i odlučila da ću biti njena, baš njena! Upoznala sam i sve druge njihove životinje, puno pasa i maca su mi postali prijatelji. Svi smo živjeli složno i voljeli smo se.
Svjetlana mi je napravila malu papučicu da ne ozlijedim nogu pa sam s njom izlazila u vrt.
Ubrzo je u moj život ušla Čipi broj jedan. Znate, Čipi broj jedan je netko ostavio u našem vrtu pa ju je naša Vera uzela k nama. Svake godine u isto vrijeme, u kolovozu, taj netko bi ostavljao novu Čipi kod nas pa smo ih zvali Čipi jedan, Čipi dva, Čipi tri itd… Jednom su jednu od Čipi ostavili s novim transporterom i lopticom unutra. Valjda su zaključili da bi nakon toliko maca koje su nam ostavili bio red da nam daju transporter. Čipi jedan i ja smo postale najbolje prijateljice i to smo i ostale do dana današnjeg.
Vrijeme je prolazilo, moje sestre su sve nestale, mamu sam viđala povremeno. Sjedila bih na prozoru u toploj sobi, vani bi bila zima, puhao bi hladan vjetar i ledena kiša i vidjela bih ju kako mokra prolazi cestom i vrtovima u potrazi za hranom. Bila je sve mršavija i umornija.
Svjetlana je otišla kod njenih vlasnika i pokušavala dogovoriti njenu sterilizaciju ali oni su na kraju rekli da ona nije njihova i da nemaju veze s njom. U njihovom vrtu je bila jedna mala kućica u koju se mama nekad znala skloniti ali su stavili loptu na ulaz da više ne može ući. Svjetlana ju je pokušavala uloviti ali je ona dolazila sve rjeđe i rjeđe i bježala bi od ljudi. Viđali bismo ju s kćerkom iz zadnjeg legla koja je bila jako loše, Svjetlana je spominjala mačje zarazne bolesti, leukemiju i sidu. Prvo je nestala ta njena posljednja kćerka a ja sam zadnji put vidjela mamu na cesti, pod uličnom lampom. Bila je noć, opet je padala kiša a ona je stajala sama, izgubljena, kao da nigdje više ne pripada.
Zato smo mi mace sve sterilizirane a dečki kastrirani jer je Svjetlana rekla da je dosta patnje na ovom svijetu i da ne moramo i mi biti izvor patnje.
Kroz sve ove godine bilo je i rastanaka. Ispraćala sam iza duge starije mace i pse. Ali ništa nas nije moglo pripremiti na odlazak Svjetlanine mame, naše voljene Vere. Čipi, Misha i ja smo bili neutješni. Misha se razbolio, dobio temperaturu, nije htio jesti a Čipi i ja smo samo bezvoljno ležale. Jako nam je nedostajala, dijelile smo život punih jedanaest godina. Do tada smo bile zdrave ali onda su počeli problemi. Nakon pretraga ustanovljeno je da bolujemo od hipertireoze. Štitnjača je jako prefrigana, simptomi nepravilnog rada mogu biti različiti, od gubljenja dlake, povraćanja, proljeva, velikog apetita ali i jakog mršavljenja, i zato ako imate stariju macu obratite pažnju na ove simptome. Ja već dugo uzimam tableticu za štitnjaču svakog dana i povremeno vadim krv radi kontrola.
Čipi je lošije od mene, nju muče i pluća ali ne damo se. Svjetlana nam je rekla da bi njenu mamu najviše usrećilo saznanje da smo mi dobro i da smo zdrave i da se zato moramo zajedno truditi i boriti.
Mogla bih vam još štošta pisati ali za prvi put mi je dovoljno da znate da i ja postojim. Mada se na početku činilo da će mi sreća pobjeći uspjela sam ju uhvatiti i držim ju čvrsto, čvrsto.
Kroz sve ove godine davala sam sve od sebe da makar malo uzvratim za svu ljubav koju sam dobila i vjerujem da sam unijela radost u živote mojih dragih. Jer ovdje smo jedni zbog drugih, opstajemo jedni zbog drugih , jedni drugima dajemo snagu kad je najteže…
Budući da imam toliko godina to nosi i veliko iskustvo i zato ću si dozvoliti da vam za kraj kažem nešto što mi životinje odavno znamo ali vi ljudi to često zaboravljate: vaše ruke mogu biti čarobne, nemojte to nikad zaboraviti. Mene su jedne takve spasile. Na vaše ruke čekaju mnogi.
Pusa, Buba ❤️
