Jučer sam srela Katarinu i Lesija. Ulazila sam u jednu trgovinu i začula lavež. Okrenula sam se i ugledala malenog čupavca koji se ljutio jer mu se pas prolaznik „našao u osobnom prostoru“. U djeliću sekunde shvatila sam da je to Lesi a osoba koja ga je nježnim glasom umirivala bila je Katarina. Gledao je u nju tako pametno, s tolikim neskrivenim obožavanjem a ja sam se sjetila svega.
Prošle su tri godine. Koliko vrijede tri godine kada netko tvoj odluči da ćeš prestati živjeti a netko nepoznat učini sve da živiš i dalje? Kako uopće vrednovati rijetke ljude koji se u masi bezosjećajnih i nezainteresiranih izdvoje kao krijesnice u mraku?
Svatko od nas može doživjeti nešto toliko teško, toliko strašno da nam se tada čini da je to nešto najgore što nas je snašlo. Ponekad, međutim, baš to najgore je naš spas, naša vrata u novi život ali tada toga nismo svjesni. Samo trebamo izdržati.
Ne znam što je Lesi osjećao te večeri. Bol,strah, tugu … Ležao je pored glavne prometnice, udario ga je auto, vozač se nije niti zaustavio, nastavio je voziti. I svi ostali vozači prolazili su pored njega kao da ga nema, kao da je kamen pored puta.
Tko zna koliko je farova osvijetlilo malenog psića ali jedan auto se ipak zaustavio. Jedna mlada djevojka je stala, njoj nije smetalo što krvari, što će joj uprljati sjedala . Odvezla ga je u veterinarsku ambulantu. Ne znam joj ime ali ona je zaslužna što je Lesi dobio hitnu pomoć jer su mu ozljede bile teške te je upitno bi li preživio da ona nije reagirala.
Kolege su ga stabilizirale međutim rendgen je pokazao ozljedu kuka, nalazi krvnih pretraga su bili izuzetno loši, imao je oštećenje jetre te također stari prijelom druge noge koji nije adekvatno saniran kad se dogodio.
Lesi je imao čip, uspjeli smo doći do vlasnika koji su čuvši za njegovo stanje zaključili da ga neće liječiti nego ga žele eutanazirati.
Moj stav je da eutanazija mora uvijek biti krajnje rješenje, prvo treba učiniti sve moguće da se spasi nečiji život i tek kad se iscrpe sve opcije i kad se stručno procijeni da nema spasa te da životinja trpi neotklonjivu bol može se pristupiti eutanaziji. Mnogo puta sam svjedočila da su na kraju i najbeznadežniji slučajevi preživjeli jer je kod oporavka jako bitno i vrijeme. Zato eutanazija ne smije biti prva opcija jer svatko zaslužuje šansu za život.
Na žalost u većini pravnih pitanja naši zakoni kućne ljubimce i dalje tretiraju kao stvari a ne kao živa bića pa su vlasnici mogli uzeti Lesija i odvesti ga negdje drugdje gdje bi zbog težine ozljeda eutanazija mogla biti obavljena. Iskustvo me naučilo da tada treba reagirati jako brzo pa smo zato vlasnicima ponudili izjavu o odricanju od vlasništva koju su spremno potpisali.
I to je bilo to. Nečiji si a onda jednim potpisom više nisi.
Lesi se borio za život a vlasnici su ga se upravo odrekli i otišli.
Uvijek se pitam kako netko uopće može napustiti svog ljubimca, kako može živjeti s tim? Da li ga zaboravi odmah, razmišlja li o njemu,sjeti li ga se ikad? Da li o sebi misli da je dobar čovjek ili ga izjeda grižnja savjesti? Onda shvatim da se uzaludno pitam i da su odgovori na moja pitanja poražavajući. Zaboravi ga odmah, ne sjeti ga se i ne izjeda ga grižnja savjesti. I misli da je dobar čovjek jer za njega je to ionako samo pas.
Lesi je dugo cvilio i plakao za njima. Kod pasa vjernost nema rok trajanja, zauvijek znači zauvijek a ne do prve prepreke i problema.
Činilo se da gore ne može. Ali maleni tada nije znao da je upravo to najgore što ga je snašlo zapravo njegov spas, početak njegovog novog,puno ljepšeg života. Samo je trebao izdržati.
Vjerojatno vam se nekad dogodilo da se sve „uroti“ protiv vas, sve vam ide naopako,ali doslovno jedno za drugim. I upravo kad pomislite što je slijedeće, sve se preokrene, pojave se tračci nade i počnu se događati lijepe stvari. Sa Lesijem je bilo baš tako.
Svi koji spašavamo životinje znamo koliko je teško naći privremeni smještaj za zdravu a kamoli za ozlijeđenu životinju. Ozlijeđenoj životinji privremeni smještaj doslovno znači život. Srećom za Lesija se odmah javila Ivana, studentica, koja mi je rekla da će ga moći čuvati nekoliko dana dok ne ode doma u Požegu. U situacijama kao što je ova i nekoliko dana znači iznimno puno tako da je Lesi nakon par dana smješten kod nje. I dalje je bio loše, nije mogao obavljati malu nuždu samostalno pa je svaki dan kateteriziran te dva puta dnevno vođen na terapije i infuzije. Osim toga nije imao apetita i bio je bezvoljan. Ivana je stanovala u centru grada, nije imala auto ali ga je svaki dan nosila na Kaštel da osjeti travicu i možda pokuša sam piškiti.
Trebalo je organizirati prijevoz svaki dan dva puta do ambulante. I za to se uvijek moralo pisati objave i moliti ljude ali začudo za Lesija su se odmah javili Katarina i Željko. Svaki dan su dolazili po njega i vozili ga te strpljivo s njim čekali da dobije terapiju i infuziju. Brinuo me Ivanin odlazak i pronalazak novog smještaja, međutim Katarina mi je odmah rekla: „ Pa naravno da ide kod nas“. Tko se ne bavi spašavanjem životinja ne zna koliko budeš sretan kad ne moraš brinuti o tome. Godinama spašavam životinje ali ovo je bio prvi i jedini put da nisam morala brinuti ni o smještaju, ni o prijevozu, ni o dostavi hrane. Katarina i Željko su sve preuzeli na sebe, odlaske u ambulantu, kupovanje medicinske hrane, sva briga i pažnja su bile na njima.
Prolazilo je vrijeme, malo po malo Lesijevo zdravlje se poboljšavalo. Nije više bio žutih sluznica i bezvoljan, počeo je obavljati malu nuždu samostalno, nalazi krvi su se bitno popravili, jetreni enzimi su se vraćali u granice normale. Kriza je prošla. Još se oporavljao ali svaki dan je bio sve bolje i bolje.
U prvoj posjeti Lesiju odmah sam vidjela s koliko obožavanja gleda Katarinu. I ona njega. To je bilo to. Ovaj put je potpisan ugovor o udomljenju. Zapečačen ljubavlju. Jer ja sam uvjerena da je ljubav spasila Lesija, da zbog ljubavi nije odustao od borbe za život.
Maleni čupko je prošlost ostavio iza sebe i neka je. Njegovi prvi vlasnici nisu se uopće potrudili da ga spase, jednostavno su ga se odrekli. Pomoć je dobio od potpuno nepoznatih ljudi, kad se činilo da je kraj. Od bezimene djevojke, od Ivane, od Katarine, od Željka i njihovog sina. Njih petero mu je pomoglo da izađe iz najgoreg mraka u kojem se nalazio. Čak petero! Ne mislite li da je to zavidna brojka u svijetu kao što je naš? Takvi ljudi su rijetka vrsta, uostalom sjetite se kad ste zadnji put vidjeli krijesnicu? Ja sam ju vidjela jako davno.
Svih ovih godina nagledala sam se napuštenih, ozlijeđenih, izdanih životinja ali me ova priča uvjerila da još ima dobrih ljudi koji će potpuno nepoznatu životinju primiti u svoj dom, biti njen spas, pružiti joj budućnost.
Takvi ljudi su neprocjenjivi, takvi ljudi čine razliku.
Rođeni smo sa sposobnošću da možemo promijeniti nečiji život, nemojmo to nikad zanemariti.
Tekst objavljen uz dozvolu www.bloggers.media
