Majmuni, da li se razlikujemo od njih?

USKONOSCI ILI MAJMUNI STAROGA SVIJETA (CATARRHINI)

Veliki čovjekoliki majmuni (Pongidae)

U skupini uskonosnih majmuna posebnu porodicu sačinjavaju čovjekoliki majmuni (Pongidae). Njihovo tijelo je svojom gra­dom nalik ljudskom, ali su prednji udovi dulji, a stražnji kraći nego u čovjeka. Lice im je, naročito oblikom i položajem očiju i ušiju, sličnije čovječjem nego što je lice ostalih majmuna. Repa, uopće, nemaju. Dlaka im se sastoji od dugačkog, prilično rijetkog osja. Golo im je samo lice i prsti. Zadnjičnih žuljeva većinom nemaju. Zu­balo je nalik čovječjem, osim očnjaka koji su u starih mužjaka veliki kao očnjaci zvijeri.

Gorila, njinja ili pongo, kako ga nazivaju domoroci je većinom nešto nižeg rasta, ali je mnogo plećatiji od snažnog čovjeka (najveća iz­mjerena visina 230 cm), a težina za ženke je oko 90 kg, a mužjaci znaju doseći u prirodi zastrašujućih 300 kg. Primjerci u zatočeništvu su znali težiti i do 350 kg. Najkarakterističnije značajke su duljina i snaga trupa i prednjih udova, nesrazmjerna veličina stopala i dlanova.

Linija lubanje uzdiže se od snažno izbočenih kostiju iznad obrva ponešto skošeno prema tjemenu, te se blago za­obljena uspinje na tjeme otkud se ravno spušta prema zatiljku. Luk obrva je uslijed debele kože i gušće dlake na njima još ispupčeniji, tako da su sitne smeđe oči tim dublje uvučene. Nos je spljošten u sredini po duljini uleknut, sa široko postavljenim nozdrvama. Široku gubicu zatvaraju de­bele usne, kraće i manje pokretne od usana ostalih čovjekolikih majmuna, tako da su sličnije čovjekovim usnama. Brada iako je kratka i podvučena, ne djeluje tako jer je izbočena zajedno s čitavim donjim čeljusnim dijelom lica. Uši gorile smještene su prilično prema natrag, u visini očiju. Uske su manje nego u čimpanze, ali veće od čovjekovih i sličnije ljudskim ušima od ušiju bilo kojeg drugog majmuna.

Zbog snažnih koštanih izraslina na vrat­nim kralješcima, koji su pokriveni sna­žnim mišićima, kratki vrat se straga nasta­vlja u ravnoj liniji prema zatiljku i leđima, pa se samo postrance i sprijeda odvaja od trupa, tako da izgleda kao da glava sjedi neposredno na trupu. Trup se ističe izvan­rednom snagom i u usporedbi s trupom čovjeka, nerazmjernom dužinom. Snažni prsni koš neobično je širok, ramena goto­vo pretjerano razvijena, a snažna leđa blago zaobljena.

Udovi gorile se bitno razlikuju od ljudskih, jer su njihovi pojedini dijelovi podjednako debeli. Gorile nemaju izraže­no mišičje, ni list na potkoljenici nije izrazito razvijen. Nadlaktica je ponešto produljena ali je čitava ruka kraća nego u ostalih čovjekolikih majmuna. Uzmemo li u obzir dužinu trupa, prednji udovi nisu mnogo duži od ljudskih ruku, ali se takav dojam dobiva zbog slabije razvijenih no­gu. Palac je kao u svih čovjekolikih majmuna slab i kratak, upola manji od drugih prstiju.

Usporedimo li građu tijela gorile i njegovih srodnika, njegova se natkoljeni­ca doima snažnom i dugom, a potkoljenica kratkom i slabijom. Stopalo mu je kratko i bezoblično prošireno, a razmjerno snažan i dug nožni palac, koji je slabo pokretan i na vrhu proširen, iskrenut je prema osta­lim prstima nogu pod kutem od šezdeset stupnjeva. Prednji dio lica gol je sve do obrva, a sa strane sve do jagodičnog luka i naniže do brade. Tijelo je, naprotiv, obra­slo prilično gustom dlakom nalik na vunu koja prekriva redovito gornji dio glave, zatiljak, ramena i nadlaktica. Natkoljenice i potkoljenice su najgušće obrasle, a prsa i trbuh slabije. U starih životinja dlaka je na srednjem i donjem dijelu tijela obično olinjala. Svi goli dijelovi su škriljasto sivkasto-crni. Dijelovi obrasli dlakom su mrko tamnosmeđi. Odrasli mužjaci i žen­ke međusobno se razlikuju samo veliči­nom.

Zubi su u gorile vrlo snažni, naročito očnjaci, razvijeni gotovo kao u zvijeri. Svojom čvrstoćom kostur odgovara veli­čini čitave životinje, dok veličinom odska­če lubanja, skučeni prostor za mozak, dug i uzak, postrance spljošten, a strage uglato izbočen. Na tjemenu mužjaka jako je izražen koštani greben, a na licu nadočni lukovi i jagodične kosti, te golema donja čeljust. Građa ruku i šaka vrlo je snažna, a prsni koš između trinaest pari rebara neobično širok.

Domovina gorile je u šumovitim pod­ručjima centralne Afrike, od Kameruna do jezera Kivu. Gorila se hrani plodovima i lišćem, te ovisno o vrsti će pojesti neke vrste insekata, meso drugih životinja ne jedu.

Dok čimpanza boravi u blizini malih stepa, čini se da gorila najviše voli mračnu polutamu najgušćih šuma. Kreće se na sve četiri noge. Češće se viđa sam, a ponekad u pratnji ženki i mladih. S drveća lomi granje i lišće u dokučivoj visini iznad tla. Katkada se uspinje i na drvo da se nahrani plodovima, a naročito voli jednu vrstu trave, koja raste u niskom busenju. Ujutro i uveče pohađa seoske nasade, pa jede plo­dove pizanga i šećernu trsku. Pri tome se javlja svojim otužnim krikom. Uveče oda­bire kakvo drvo da na njemu prespava. Ako mu je ženka skotna, tada mužjak na visini od pet do osam metara iznad tla gradi gnijezdo, obični ležaj od pruća i grančica koje dovlači rukama. Tu ženka okoti svoje jedino mladunče, a zatim napušta gnijez­do. Za vrijeme parenja mužjaci se žestoko bore za ženke, ali primat uvijek ima alfa mužjak.

Čimpanza (Pan satyrus), mnogo je manji od gorile. Kada se uspravi, visok je do 120 cm, a samo stari mužjaci izrastu veći. Lice mu je prilično široko i plosnato, a čelo osobito u starih životinja, jasno udubljeno, ali znatno sla­bije nego u gorile. Donji dio lica im je izbočen, pa lični kut iznosi 55 stupnjeva. Jasno su ispupčeni i lukovi obrva. Nos je malen i plosnat, a usta nerazmjerno velika. Uske, daleko naprijed isturene usne često su naborane. Uši su im mnogo veće od čovjekovih, i jače odvojene od glave. Kreće li se čimpanza uspravno, prednji mu udovi dopiru vrlo nisko uz noge, tako da gotovo dodiruju gležnjeve.

Foto: imgkid.com

Tijelo čimpanze pokriveno je srednje dugačkom, glatkom i sjajnom dlakom mrke boje, koja se na obje strane lica produžuje u obliku brade, a na zatiljku u obliku kukme. Čelo, tjeme, stražnji dio glave, zatiljak i leđa jednolično su pokrive­ni gustom dlakom, dok je donji dio tijela mnogo slabije obrašten. Na bradi i na slabinama dlaka je prorijeđena. Oko golog čmara dlaka je bjeličasta. Domovina čim­panze su prašume ekvatorijalne Afrike.

Čimpanze nemaju stalnog staništa, već svoje boravište neprekidno mijenjaju u potrazi za hranom, ili zbog drugih razloga, već prema okolnostima. Češće ih se može vidjeti u višim predjelima.

Foto: top1walls.com

Od afričkih čovjekolikih majmuna raz­likuje se azijski, kojega obično nazivaju orangutan (Pongo pygmaeus), a pogrešno orangutang, to jest šumski čovjek. Oran­gutan se odlikuje znatno duljim prednjim udovima koje dosižu do gležanja, i glavom zašiljenom u obliku cunja, te znatno izbočenom njuškom. Dok je mlad, lubanja mu vrlo nalikuje lubanji djeteta, ali kad posta­ne stariji, životinjske osobine toliko pre­vladavaju da mu lubanja jedva podsjeća na oblik iz mladosti.

Odrasla životinja je visoka između 120 cm do 150 cm, dok im je raspon ruku do 220 cm. Mužjaci svojom težinom od 50 do 90 kg su značajno teži od ženki koje dosežu samo 30 do 50 kg. (Ove vrijednosti se odnose na životinje koje žive slobodno u prirodi, dok dobro hranjene životinje koje su na skrbi ljudi mogu doseći i do 150 kg). Tijelo, na kojemu se jako ističe trbuh, široko je u bokovima, vrat je kratak i sprijeda nabran, jer životi­nja ima veliku gušu koju može naduti. Dugački prednji udovi imaju produljene dlanove i prste. Nos je posve spljošten, a nosna pregrada izdužena izvan nozdrva. Malene oči i uske nalikuju ljudskim.

U  zubalu se osobito ističu očnjaci, donja čeljust je dulja od gornje. Leđa su obrasla oskudnom dlakom kao i grudi, no zato mu je dlaka postrance niz tijelo dulja i bujnija. Boja dlake obično je tamno crvena, na leđima i na prsima tamnija, na bradi svjetlija. Goli dijelovi izgledaju plavičastosivi ili sivi poput škriljevca. Stari mužjaci razlikuju se od ženki znatnijom visinom, guš­ćom i duljom dlakom, bujnijom bradom i nekim neobičnim kožnim naborima ili resama na obrazima. Mlade životinje ne­maju brade, ali su inače tamnije boje.

Orangutan je poznat još od davnine. Plinije navodi da u indijskim planinama žive »satiri, vrlo opake životinje s ljudskim licem, koje hodaju čas uspravno, čas četve­ronoške. Budući da su vrlo brzi, mogu se uhvatiti samo kad su stari ili bolesni.« Njegova je pripovijest prelazila s pokolje­nja na pokoljenje, a svatko tko bi je prepričavao dodavao bi nove pojedinosti. Gotovo se zaboravilo da se radi o životi­njama pa se majmuni pretvaraju u divlje ljude. Kojekakva pretjerivanja iskrivljuju istinske podatke i skrivaju istinu. Javanci tvrde da bi majmuni lako mogli govoriti samo kad bi htjeli, ali da oni to ne čine jer se boje da bi tada morali raditi. Vjeruju, da su »šumski ljudi« nastali miješanjem maj­muna i domorodačkih žena. Schouten obo­gaćuje tu pripovijest s nekoliko uvodnih napomena u kojima se »šumski čovjek« prikazuje kao nasrtljiv i aktivan, a malajske djevojke kao pasivan partner. Dakle ljudsko neznanje je uvijek dovodilo do neznanstvenih činjenica o tim divnim primatima.

Samo se po sebi razumije da orangutani, prema tim pripovijestima, umiju uspravno hodati na stražnjim nogama, iako se tome dodaje da umiju hodati i na sve četiri noge. Putopisci zapravo nisu krivi za sva ta pretjerivanja što su ih iznosili, jer samo su ponavljali ono što su im domoroci ispri­povijedali. Oni su, naime, morali pobuditi zanimanje Evropljana za majmune koje su im željeli prodati, pa su zbog toga na sav glas hvalili svoju robu.

Orangutani živi na Sumatri i na Borneu, pa postoji temeljit razlog da se povjeruje kako mu je boravište ograničeno na ta dva velika otoka. Ipak se čini da je na Sumatri mnogo rjeđi nego na Borneu, gdje se vrlo proši­rio, nastanjuje prostrana područja na jugo­zapadnoj, jugoistočnoj, sjeveroistočnoj i sjeverozapadnoj obali, ali se gotovo isklju­čivo zadržava u nizinskim močvarnim šumama. U sušnim i brežuljkastim podru­čjima orangutani ne živi.

Foto: www.wallpapersas.com

Polagano kretanje orangutana kroz šu­mu predstavlja neobičan prizor. Obično poluuspravljen oprezno hoda po nekoj većoj grani. Vrlo dugački prednji i raz­mjerno kratki stražnji udovi prirodno ga navode na takvo držanje. Kreće se kao i njegovi srodnici, stupajući člancima prstiju, a ne kao ljudi, na petama. Čini se da uvijek odabire drveće čije su grane isprepletene s najbližim susjednim stablima, a kad im se dovoljno približio, pruža dugačke prednje udove, hvata najbliže grane kao da ispituje njihovu čvrstoću, a onda se mirno preba­cuje preko na susjednu granu po kojoj oprezno, hoda dalje. Nikada ne skače i čini se kao da nikada i ne žuri, a ipak se kreće gotovo jednakom brzinom kao čo­vjek koji hoda ispod njega po zemlji. Od velike su mu koristi dugački, snažni pre­dnji udovi koji mu omogućuju da se uspne na najviše drveće, da bere plodove i mlado lišće s najtanjih grančica, koje ne bi podni­jele njegovu težinu, te da sakuplja lišće i granje od kojega će izgraditi gnijezdo.

Svoj ležaj orangutan napušta tek kad se sunce uspne prilično visoko i kad se rosa na lišću osuši. Cio srednji dio dana jede, ali se rijetko u toku dana vraća na isto drvo. Hrani se gotovo jedino voćem, ponekad i lišćem, pupovima i mladim izdancima. Na zemlju silazi rijetko, vjerojatno samo kad ga glad natjera da potraži sočne obalne biljke ili kad u doba suše odlazi na pojilo. Inače pronalazi dovoljno vode u šupljinama drveća.

Mali čovjekoliki majmuni

Ni u jednog majmuna prednji udovi nisu tako razvijeni kao u gibona ili dugorukih majmuna (Hylobatidae). S punim pravom nose svoje ime jer im neuobičajeno produljeni prednji udovi dodiruju tlo kad se životinja uspravi.

Giboni sačinjavaju malu skupinu maj­muna koji tvore zasebnu porodicu malih čovjekolikih majmuna. Svi oni žive u Aziji i to isključivo u istočnoj Indiji i na njezinim otocima. Sve vrste gibona su prilično visoke, iako ni jedan primjerak ne izraste više od jednog metra. Tijelo im je, unatoč snažnim i ispupčenim prsima, vrlo vitko, jer su im slabine, kao i kukovi, dugi i uski. Stražnje udovi su im mnogo kraći od prednjih, a razmjerno dugački prednji udovi odlikuju se djelomično sraslim kažiprstima i srednjacima. Glava im je malena i jajolika, a lice slično čovječjem. Zadnjični žuljevi su maleni, a rep se izvana i ne zamjećuje. Tijelo im je pokriveno bogatim krznom, mekim poput svile, uglavnom crne, smeđe, sivkastosmeđe i slamnato žute boje.

Sumatranski sijamang (Symphalangus syndactylus) je svojom visinom od jednog metra najviši među dugorukim majmuni­ma. Drugi i treći prst su mu pri korijenu srasli. Tijelo mu je pokriveno gustim krznom. Dugačka, mekana i sjajna dlaka potpuno je crna. Živi na vrhovima drveća u šumama Sumatre.

Foto: en.wikipedia.org

Izražajnija obilježja tog roda pokazuje dugoruki hulok (Hylobates hoolock), dugoruki majmun, visok otprilike 90 cm. Hu­lok nema grkljana, niti su mu prsti srasli. Krzno mu je crno poput ugljena, samo na čelu ima bijelu prugu. Živi u stražnjoj Indiji i u Bengaliji.

Lar ili bjeloruki gibon (Hylobates lar) velik je otprilike poput huloka. Crno sive je boje, a stražnjica mu je zagasito crve­na i okružena bijelim dlakama. Prednje i stražnje noge su mu odozgo bjeličastosive, a odozdo crne. Domovina mu se proteže od srednje Burme do Malajskog poluoto­ka.

Unka (Hylobates agilis) je veličinom nalik huloku, ali se od njega razlikuje bojom. Lice i nokti su mu crni, leđa i sla­bine smeđecrvenkasti do sivo-žuti, obr­ve, zalisci i čeljusti u mužjaka su bijeli, a u mnogo manje ženke crno-sivi. Domovina unka su otoci Sumatra i Borneo.

Vauvau ili srebrnasti gibon (Hylobates moloch) s Jave ima golo, plavičasto-crno lice. U ženki ta boja prelazi u smeđastu. Krzno mu je dugačko i bogato. Na glavi, trbuhu i s unutrašnje strane ruku i nogu ono je tamnosmede, na ramenima i prema vratu nešto svjetlije, dok na slabinama prelazi u blijedosmeđu boju. Na stražnjici i s unu­trašnje strane natkoljenica krzno je bjelka­sto s primjesom crvenog. Ženka je svjetli­ja, zalisci su joj kraći nego u mužjaka, ali još uvijek toliki da joj glava izgleda šira nego dulja. Mladunčad je žućkasto-bijela.

Tjelesna građa omogućuje dugorukim majmunima brže i vješto kretanje pri penjanju i skakanju. Dobro razvijen prsni koš daje dovoljno prostora za velika pluća. Snažni stražnji udovi dovoljno su jaki za daleke skokove, a dugački prednji udovi daju prijeko potrebnu sigurnost u hvata­nju grane, koja će poslužiti kao novo uporište, dok bi, da su kraći, možda pro­mašili.

Koliko su ruke razmjerno dugačke po­kazuje ova usporedba, raspon čovjekovih ruku odgovara otprilike visini njegova tijela, a u gibona je taj odnos gotovo dvostruk. U uspravnom stavu čovjek mo­že mlohavo obješenih ruku jedva dota­knuti koljena, dok gibon, naprotiv, dotiče gležanj. Razumljivo je da  takve ruke u hodu gotovo nemaju preveliku ulogu, te su dizajnirane i prikladne za penjanje. Giboni su na tlu spori, nezgrapni i na izgled nespretni, a na granama su prava suprotnost svemu to­me, postaju šumski akrobati, nevjerojatnih sposobnosti.

Gibone rijetko viđamo u sužanjstvu, budući da gubitak slobode podnose teže od ostalih majmuna. Ali, i zasužnjeni dugoruki majmuni javljaju se također često istom drekom, podjednako oni koji imaju odebljanu vrećicu u grkljanu, kao i oni koji nemaju te prirodne bubnjeve za pojačanje glasa.

Psoliki majmuni (Cercopithecidae)

Najveću porodicu majmuna Staroga svije­ta sačinjavaju psoliki majmuni (Chercopithecidae). Glavna im je značajka jače izbočena gubica, koja je karakteristična za vr­ste na nižem stupnju razvoja. Ovi majmu­ni imaju kraće ruke, redovito imaju rep i zadnjične žuljeve, a često i lične kesice. Tjelesna građa im je raznolika, jer su među njima, počevši od izduženog lika vitkih majmuna pa do masivnih psoglavih maj­muna pavijana, zastupani gotovo svi međutipovi.

Sakati majmuni (Colobinae)

Sakati majmuni ili Vitkostasi (Colobinae) su stasiti i vitko građeni majmuni s dugačkim, tankim udovima i vrlo dugač­kim repom, malenim i produljenim glava­ma, golim licem i skraćenom gubicom bez ličnih kesica. Zadnjični žuljevi su im vrlo maleni. Na rukama imaju dugačke prste, ali palci su im skraćeni i zakržljali, pa ne mogu poslužiti kao hvataljke. Dlaka, vrlo fina i lijepe boje. Na glavi im je znatno dulja nego na ostalim dijelovima tijela. Neke vrste imaju grlenu kesicu različite veličine.

Foto: www.monkeyland.co.za

Jugoistočna Azija, Šri Lanka i otoci Indij­skog oceana domovina su azijskih sakatih majmuna. Tu žive po šumama, u manje više brojnim čoporima, najradije u blizini riječnih obala, u društvu od dvadeset do trideset istovrsnih srodnika. Većinom su revno zabavljeni traženjem klasova i bilj­nih mladica. Na tlo silaze vrlo rijetko, obično samo radi sakupljanja otpalih plo­dova.

Ako osjete nesigurnost bježe vrlo brzo i spretno, tako da ih ostali članovi obitelji jedva sustižu. Golemim skokovima preskaću s viših grana na niže i to obično tako da se grana na koju su skočili pod težinom njihova tijela duboko savine, pa ih, vraćajući se u prvobitan položaj, ponovno odbacuje uvis. U skoku mijenjaju smjer kako bi se prihvatili za neku prikladniju granu i nastavili bijeg.

Među vitkim majmunima treba najprije spomenuti svetog hulmana (Semnopithecus entellus) kojega u Indiji štuju kao božanstvo. To je najpoznatiji majmun nizinskih područja Indije. Odra­sli mužjak je prema Elliotu dugačak 157cm, od čega 97 cm otpada na dugačak, kitnjast rep. Težak je do 11 kg. Krzno mu je žućkastobijelo, a goli dijelovi tijela su tamnoljubičasti.

Hulman zauzima jedno od prvih mjesta medu hinduskim božanstvima. Tu čast uživa od pradavnih vremena. Staroindijska bajka pripovijeda da je div Ravan ugrabio Situ, suprugu Sri Rame i odveo je u svoj dom na otoku Šri Lanka. Majmun je, međutim, oslobodio damu iz sužanjstva i odveo je natrag njezinom mužu. Odonda slovi kao junak. Mnogo se pripovijeda o bistrini njegova duha i o njegovoj brzini. Čovjek mu, navodno mora biti zahvalan i za jedan od najomiljenijih plodova, mango, koji je ukrao iz orijaševa vrta. Zbog te krađe imao je biti spaljen na lomači, ali je ugasio vatru i pri tome opržio ruke i noge, koje su otada crne. Zbog tih su razloga bramani odredili da hulmana treba smatra­ti svetom životinjom.

Hulmanov svakodnevni i društveni ži­vot nalikuje životu ostalih psolikih maj­muna. U šumama, njihovoj pravoj domo­vini, udružuju se u brojne skupine. Pre­dvodi ih mužjak, pobjednik u mnogim upornim borbama. Pod njegovim vod­stvom traže hranu i zajedno organiziraju obranu skupine.

Vrlo lijepi vitki majmun je budeng s Jave (Trachypithecus pyrrhus). Stariji majmuni te vrste su sjajno crni, lice i ruke su im poput baršuna a leđa poput svile.

Donji dio tijela, oskudnije obrastao od gornjeg, pokazuje smeđaste nijanse. Gla­vu pokriva neobična krznena kapa koja se spušta na čelo i s obje strane lica. Taj je lijepi majmun dugačak oko 150 cm, od čega više od polovine otpada na rep.

Afrički predstavnici vitkostasih maj­muna, četveroprsti majmuni (Colobus), na prednjim udovima imaju samo četiri prsta bez palca.

Foto: commons.wikimedia.org

Kao glavni predstavnik tih majmuna ističe scguere^a (Colobus polykomus), kojeg su istraživači češće opažali u Etiopiji i na Bijelom Nilu, iako ponegdje živi i u drugim krajevima srednje Afrike.

Guereza je zaista divna životinja. S lijepog, baršunasto glatkog i crnog krzna, blještavo bijeli, uzdižu se krzneni pojasi preko čela, sljepoočica, s obje strane vrata i brade i preko zatiljka poput fine grive. Čak su i goli zadnjični žuljevi obrubljeni finim bijelim krznom, kao i vrh repa. Griva mu visi poput bogatog bijelog beduinskog plašta s obiju strana tijela i divno ga resi. Dlaka mu je izvanredno mekana i fina uz to i vrlo dugačka. Ispod dragocjenog plašta svjetluca se, tu i tamo, crno krzno, u divnom kontrastu sa sjaj­nom bjelinom. Tamne ruke i tamno lice s time su u skladu.

Guareza je dugačak 65 cm, a rep mu je dugačak oko 70 cm. Živi u malim dru­žbama od 10 do 15 jedinki na visokom drveću, redovno u blizini manjih planin­skih potoka.

Zamorci (Cercopithecinae)

U Africi žive ne samo najveći, najpametni­ji i najružniji već i najljepši, najzgodniji i najdobroćudniji majmuni Starog svijeta. Njima nesumnjivo pripada druga podporodica psolikih majmuna, koja broji mno­go vrsta. Poznata je pod nazivom zamorci (Cercopithecinae). Svoje drugo ime mor­ske mačke dobili su još u 16. stoljeću, kad su prvi put stigli u Evropu iz zapadne Afrike, naime iz Gvineje, jer donekle nalikuju mačkama. Naseljavaju predjele oko obratnice čitavog afričkog kontinenta, ali su osim jedne jedine vrste koja živi na Mada­gaskaru, osobito mnogobrojni u prašumskim područjima. Neke vrste potječu s istoka, druge sa zapada ili iz sredine kontinenta, ali većina dolazi iz zapadne Afrike, iz Etiopije i područja oko Gornjeg Nila.

Foto: stuffpoint.com

Odlikuju se lakim i ljupkim oblicima vitkim udovima, finim, kratkim rukama s dugačkim palcima i dugačkim repom bez čuperka na vrhu. Imaju prostrane lične kesice i velike zadnjične žuljeve.

Zamorci su najdruštveniji, najpokretniji i najveseliji od svih majmuna. Gotovo redovito žive u velikim skupinama. Pravi je užitak sresti čopor tih majmuna u šumi. Tu se može promatrati njihov život, vri­štanje i borbe, prepiranje i mirenje, penja­nje i trčanje, krađe, nestašluci, krivljenje lica i iskretanje udova! Čopor zamoraca sačinjava vlastitu državu i ne priznaje nikakvog gospodara, osim najjačeg muž­jaka u grupi. Takav čopor ne priznaje ničije pravo, osim onoga što ga dijeli stari poglavica oštrim zubima i snažnim udovi­ma.

Vođa čopora se uvijek kreće na čelu skupine. Često se uspinje na najviše drveće, odakle se pažljivo osvrće na sve strane. Ne zamije­ti li nikakvu opasnost, grlenim glasovima smiruje svoje podanike, u protivnom ih opominje. Na rubu polja družba se spušta na tlo, i tu počinje njihov raj. U početku se za svaki slučaj skrivaju, ali ih to ne ometa da naglo trgaju klipove kukuruza i klasove dure, vade iz njih zrnje i trpaju ga u lične kesice. Kad su vrećice napunjene, i čopor se počinje nemarnije vladati.

Ako se takav čopor majmuna osjeća na oranici potpuno sigurnim, majke dopušta­ju djeci da se odvoje od njih i poigraju se sa vršnjacima. Ipak, zbog toga ne prestaje strogi nadzor nad mališanima. Majke na­peto i budno promatraju svoje mladunčad. Ni jedna ne brine za sigurnost zajednice, već se, kao i svi ostali članovi družbe, pouzdaju u oprez vode čopora. Ovaj se i pri najslasnijem jelu, s vremena na vrije­me, uspravlja na noge i ogledava na sve strane. Nakon takvog osmatranja uko­liko nije zamijetio neku opasnost, čuju se glasovi smirivanja. U protivnom se javlja drhtavim ili meketavim glasom koji se ne može oponašati. Za tren oka okuplja se čopor njegovih podanika. Svaka majka poziva dijete k sebi i začas su svi spremni za bijeg. Međutim, svaki majmun pokuša­va još u posljednji čas zgrabiti što više hrane. Nađu li se u ozbiljnoj opasnosti, mrzovoljnih lica od­bacuju dio po dio tereta, ali posljednji dio tek onda, kad im se progonitelji sasvim približe, pa za penjanje ustrebaju prednje i stražnje udove. Kad jednom stignu u šumu, zaista su na sigurnom, umiju se, naime, gotovo isto tako vješto penjati kao i dugoruki majmuni.

Zamorcima koji žive na slobodi, zvijeri ne mogu mnogo nauditi. Za grabežljive sisavce oni su previše hitri, jedino bi leo­pard mogao, s vremena na vrijeme, nad­mudriti kakvog neopreznog mladunca. Pticama grabljivicama odupiru se udruže­nim snagama. U veći ih užas tjeraju gma­zovi, pogotovo zmije. Treba napomenuti da ovi majmuni u svako doba nemilosrdno pljačkaju ptičja gnijez­da i da strastveno vole jesti  ne samo jaja nego i mlade ptice. Međutim, ako žele opljačkati gnijezdo neke dupljašice, postupaju krajnje oprezno, upravo zbog straha pred zmijama koje se često u tak­vim gnijezdima odmaraju. Prvo zaviruju u duplju, ako je to mogu­će, a zatim osluškuju. Ako im ni uho ne otkrije ništa neobično, oklijevajući posežu rukom u duplju. Nikad majmun ne poseže jednim jedinim smionim zahvatom ruke u šupljinu, već to uvijek čini u nekoliko zahvata, posežući uvijek malo dublje, u međuvremenu pak osluškuje i zaviruje u duplju, ne bi li otkrio gmaza kojega se toliko boji.

Zeleni zamorac ili zeleni majmun (Cercopithecus aethiops) dosiže prosječnu duljinu od jednog metra, od čega polovina otpada na rep. Do ramena je visok 40 cm. Dlaka na gornjoj strani tijela mu je sivka-stozelena, ponegdje crnkasta i u kovrčice utanjena. Ruke, noge i rep su mu jedno­bojno pepeljastosivi, a kratki zalisci bjelikasti i uz korjen crno ukovrčeni. Donja i unutrašnja strana nogu je bjeličasta, nos, gubica i obrve crni, dok je lice svijetlosmeđe.

Neki drugi zamorci odlikuju se neobič­nom ljepotom. Jedan od najpoznatijih zamoraca, Dijanin zamorac (Cercopithecus diana), prilično je malena, vitka životinja koja se lako može prepoznati po dugačkim zaliscima i bradi. Leđa i križa su mu grimizno smeđi, donji dijelovi tijela bijeli, a stegna sa stražnje strane žućkasta.

Dijani je sličan zamorac opatica (Cerco­pithecus mona), koji nema brade. Obje vrste potječu iz zapadne Afrike.

Psoglavi majmuni (Cynopithecinae)

Treću podporodicu psolikih majmuna (Cercopithecidae) sačinjavaju psoglavi majmuni (Cynopithecinae) s makakima i pavijanima. Makaki općenito pokazuju slijedeće zna­čajke, tijelo im je zbijene građe, umjereno dugački udovi su snažni, a njuška je otprilike jednako izbočena kao u zamora­ca. Na goloj zadnjici jako se ističu veliki žuljevi. Rep je različito dugačak i debeo u nekih je dugačak kao tijelo, dok je u drugih gotovo potpuno zakržljao.

Kusorepe vrste žive u sjevernoj Africi, Kini i Japanu, a dugorepe na kopnu i na otocima istočne Indije. Ondje u neku ruku zamjenjuju zamorce, ali su istodobno nalik i na pavijane. Taj se položaj očituje i u njihovu načinu života; neki žive poput zamoraca u šumama, a drugi poput pavija­na na kamenim klisurama. Čini se da sjedinjuju ćud obiju porodica u mladosti su dobrodušni i veseli kao zamorci, a u starosti opaki i drski kao pavijani. Vrlo su prilagodljivi za boravak u sužanjstvu i u tom slučaju obično dugo žive i lako se razmnožavaju.

Najpoznatiji iz skupine makaka je javanski makaki (Cynomolgus irus). On je dug do 115 cm, od čega 5 8 cm otpada na rep do ramena je visok otprilike 45 cm. Zalisci su mu vrlo kratki, dlaka je na glavi mužjaka nisko položena, a u ženke na sredini izdignuta poput kukme. Ostalo krzno je s gornje strane tijela maslinastozeleno, s primjesom crne boje.

Obični makaki je rasprostranjen čita­vom istočnom Azijom, posebno na Sundajskom otočju.

Makaki je neprekidno veseo i dobrodu­šan, pa se izvrsno slaže s istovrsnim i srodnim majmunima, a umije dobro izaći na kraj i s većim vrstama.
Uhvaćeni makaki se prilično redovito razmnožavaju u sužanjstvu, a ponekada se pare i sa srodnim vrstama. Iz takve se veze rađaju čvrsti i za život sposobni mješanci.

Rezus majmun (Rhesus mulatta) naraste 5o do 65 cm, dok mu rep mjeri otprilike 20 cm. Snažno je i zbijeno građen, po gornjem dijelu tijela obrastao je bujnom a po donjem rijetkom dlakom. Krzno mu je odozgo zelenkasto ili blijedosivo, na steg­nima i na zadnjici sa svijetložućkastim ili crvenkastim tonovima, a s donje strane tijela bijelo. Lice, uši i ruke su svijetle bakrene boje, a zadnjični žuljevi žarko cr­veni.

Rezus je vrlo rasprostranjen u šumama na obalama Gangesa i na padinama Hima­laje do visine od 2000 metara.

Među makakima rezus je isto što i husarski majmun među zamorcima, vrlo uzbudljiv, bijesan, naprasit i mrzovoljan momak, majmun koji je rijetko, i to samo u mladosti privržen svom vlasniku ako je postao kućni ljubimac ili zatočenik zoološkog vrta. Unatoč tome rezus se može pripitomiti i naučiti različitim majstorijama. Cirkuski artisti koji rade s majmunima vrlo ga vole jer se njegov umjereno dugačak i pokretljiv rep može sakriti odjećom, a i zato što rezus lako uči i voli raditi.

U vrste koje se svojim obličjem izdvaja­ju iz prosjeka ove skupine ubraja se jedan od najljepših majmuna uopće, tzv. bradati majmun ili vanderu (Silenus silenus). Za njega je značajna zbijena tjelesna građa, bujna brada koja uokviruje čitavo lice i osrednje dugačak, na kraju kitnjast rep. Vrlo bogato, dugačko krzno je sjajno crno, s donje strane tijela svijetlo smeđastosivo, dok je puna brada, produ­ljena poput grive, bijela. Odrastao maj­mun te vrste dugačak je jedan metar i više, pri čemu na rep otpada 25 do 35 cm. Narod Malabari vrlo cijene bradate majmune. Odličnici toga naroda vrlo ih poštuju zbog njihove ozbiljnosti i mudrosti. Uzgajaju mlade i uče ih različitim igrama.

U izvjesnom smislu najznačajniji u sku­pini makaka je berberski majmun ili bezrepi magot (Simia sylvana). Kako magot nema repa, smatraju ga predstavnikom posebne skupine. Tijelo mu je nježne grade, udovi vitki, krzno prilično gusto, s donje strane tijela rjeđe, zalisci gusti. Donja strana tijela i unutrašnja strana udova obrasla je svjetli­jom dlakom sivo-žute ili bjeličaste boje. Dugačak je oko 75 cm, a do ramena visok 45 do 50 cm.

Domovina magota je sjeverozapadna Afrika, Alžir i Tunis. Magot je poznat i po tome što živi na Gibraltarskoj klisuri.

Pavijane nazivamo psoglavim majmuni­ma, kako ih je nazivao već i Aristotel, jer im je glava građena poput glave velikog, nezgrapnog psa. Osim čovjekolikih maj­muna, psoglavci su najveći članovi svoga reda. Tjelesna građa im je zbijena, a snaga mišića silna. Snažna glava izdužena je u jaku i dugačku gubicu, koja je sprijeda zatupljena a često smežurana i izbrazdana. Nozdrve su im izbočene, a zubalo s oštrim deračima koji su straga nazubljeni nalikuje zubalu grabežljivih zvijeri. Usnice psoglavaca su vrlo pokretne, uške malene, oči jako nadsvođene, što je njihova posebna karakteristika, to im u ljudskom poimanju daje izraz podmuklosti. Udovi su kratki i snažni s pet prstiju. Dulji ili kraći rep pokriven je glatkom dlakom, a kod nekih je vrsta kitnjast. Zadnjični žuljevi su veliki i obično veoma živo obojeni. Dugačka rastresita dlaka produžuje se u nekih vrsta preko glave, vrata i ramena u bogatu grivu, obično neugledne sivozelenkastožute ili smeđasto-zelene boje poput tla i klisura na kojima žive. Psoglavci su rasprostranjeni u Africi, prednjoj Aziji i Indiji.

Pavijani su majmuni kamenih stijena, te žive u planinskim i višim brdskim podru­čjima. U šumama ih nema, a klone se i drveća na koje se penju vrlo rijetko, samo u nuždi. U planinama žive do visina od 3000 do 4000 metara iznad morske razine, a ponegdje i do granice vječnog snijega. Ipak se čini da se najradije zadržavaju na visinama između tisuću i dvije tisuće metara.

Boravištu pavijana odgovara i njihova hrana, koja se pretežno sastoji od lukovi­ca, gomolja, trave, raznovrsnog bilja i plodova koji rastu na zemlji ili tik iznad zemlje, jedu i biljne otpatke s tla, ali i ptičja jaja, kukce, pauke, puževe i druge sitne životinje.

Pavijani se ističu među svim ostalim majmunima svojim držanjem koje očito ukazuje da su prilagođeni za život na tlu. Redovito hodaju četveronoške, a na stra­žnje noge se uspravljaju samo onda kad žele razgledati okolinu. U kretanju su više nalik nezgrapnim psima negoli majmuni­ma, stoga rijetko zauzimaju neki za maj­mune karakterističan položaj.

Lukavost je zajedničko svojstvo svih pavijana. Njih se boje i divlje zvijeri i čovjek. Čini se da im je glavni neprijatelj leopard, ali on češće napada mlade pavijane nego stare. Čopor uopće ne napada. To ne čini čak ni lav.

Među bezgrivim pavijanima najbolje poznajemo smeđeg babuina (Papio cynocephalus). Glatko, podjednako dugačko krzno s gornje je strane tijela maslinasto-zelenkastožuto. Odrasli muž­jaci su do ramena visoki 65 do 70 cm, a dugački oko 150 cm, od čega na razmjerno tanak rep otpada trećina.

Babuin živi u Etiopiji i u ostalim srednjoafričkim zemljama. Grivasti pavijan ili Hamadrijas (Comopithecus hamadryas) uživao je veliko poštova­nje starih Egipćana. Stari mužjaci odlikuju se impozantnom veličinom i dugačkim krznenim plaštem, duljina dlake u grivi iznosi oko 27 cm, ženke imaju kraću i tamniju, maslinasto-smeđu dlaku. Mladunci su nalik na majku. Zadnjica im je žarko crvena, golo lice mrljasto mesne boje. Što su mužjaci stariji, dlaka im postaje svjetlija. Odrastao muž­jak je dugačak 90 do 100 cm, od čega na rep otpada 20 do 25 cm. Visina tijela do vrata iznosi oko 50 cm.

Grivasti pavijan živi na čitavom obal­nom području Etiopije i južne Namibije u prilično velikom broju u području kišnog pojasa. Što je biljni pokrov na planinama gušći, to se pavijani bolje osjećaju na njima. Čopor se dobro osjeća samo u blizini vode. Svaka družba živi u podru­čju, velikom otprilike četiri kilometra u promjeru. Manje skupine su rjeđe od velikih.

Pavijan se gotovo uopće ne boji domo­rodaca. Drukčije je, međutim, ako čopor opazi pse, a pogotovo leoparda. U tom slučaju stari mužjaci počinju strahovito urlati, ljutito udaraju jednom rukom o kamenje, pokazuju zube i bijesno gledaju u uljeze, uvijek spremni da ih zajednički napadnu.

Bliski srodnik pavijana je dril koji se ističe kratkom njuškom, a živi u kišovitim šumskim područjima zapadne Afrike.

Foto: beyondadventures.blogspot.com

Afrički mandril (Mandrillus sphinx) je tamnosmeđe boje s maslinasto zelenim odsjajem. Prednji udovi i uši su mu crne, nos i njegova okolina cinober crveni, izrasline na obrazima modre poput različka, a brazde u njima crne. Mošnje i zadnjica u mužjaka su mu žarko crveni, a zadnjični žuljevi crveni i modri. Stari mužjaci narastu do jednog metra i više. Visina do ramena iznosi otprilike 60 cm, a kusati rep jedva je dulji od 3 cm.

MAJMUNI NOVOGA SVIJETA ILI ŠIROKONOSCI ( PLATYRRHINA)

Majmuni Novoga svijeta ili širokonosi majmuni razlikuju se od svojih istočnih srodnika građom tijela i oblikom zubi. Tijelo im je nježno, a udovi vitki, rep im nije zakržljao, već je zapravo postao petim udom, budući da se pomoću snažnih mišića njegov vrh može saviti u krug. Takvim se repom služe kao hvataljkom. Palac na prednjim udovima nije tako pokretan kao na stražnjim. Nokti su im plosnati. Umjesto trideset dva zuba, zuba­lo širokonosog majmuna sastavljeno je od trideset i šest zubi, sa svake strane ima po šest kutnjaka. Ličnih kesica i zadnjičnih žuljeva ovi majmuni nemaju. Nosni pregradak je širok. Širokonosi majmuni nisu naročito veliki, a nemaju ni izbočenu njušku poput majmuna Starog svijeta.

Širokonosi majmuni rasprostranjeni su od Južne Amerike do Meksika. Prema zapadu je granica njihovog životnog pro­stora planinski lanac Anda, a prema istoku Atlantski ocean, dok prema jugu dopiru do 25. stupnja zemljopisne širine.
Majmuni Novoga svijeta žive na drve­ću, pa se stoga najčešće zadržavaju u prašumama. Hrane se raznovrsnim biljka­ma, kukcima, paucima, ptičjim jajima ili mladim pticama iz gnijezda, kao i medom. Samo nekoliko vrsta znade katkada opljačkati neku farmu.

Većina širokonosih majmuna živahno se kreće danju, a samo neke vrste živnu tek u sumrak ili su prave noćne životinje. No sve su vrste u pravilu živahne i okretne, a tek ih je nekoliko neobično tromih. Maj­muni Novoga svijeta kreću se redovito na sve četiri noge pa su obično na tlu dosta nespretni.

Za američke domoroce majmun je iz­vanredno važna životinja jer se hrane njegovim mesom. U velikim lovovima ubijaju i na stotine životinja. Obično se služe lukom i strelicama, ali upotrebljava­ju i šuplju cijev puhaljku s malenim strelicama natopljenim otrovom.

Najizrazitija vidljiva značajka majmuna urlikavaca je njihovo grlo naduto poput guše. Ta kožna kesa se sastoji od šest pregradaka pomoću kojih se pojačava glas. Majmuni urlikavci imaju vrlo dugačak, na vrhu ogoljeli rep, bogat živčanim spletovima i krvnim sudovima. Zbog snažnih mišića i pokretljivosti takav rep služi izvrsno kao organ za hvatanje i pridržavanje.

Riđi urlikavac ili Aluata (Alouatta seniculus) ima crvenkasto-smeđe krzno sa zlat­nožutom prugom na leđima. Dlake su kratke, ponešto krute i pri korijenu jedno­bojne. Aluata je dugačak otprilike 150 cm, od čega 70 cm otpada na rep. Ženka je manja i tamnija.

Foto: en.wikipedia.org

Crni urlikavac ili karaje (Aloutta villosa) dlaka je mnogo dulja i jednoliko crna, samo je na slabinama malo crvenka­sta, a kod ženki na donjoj strani tijela žućkasta. Ovaj majmun je dugačak otprili­ke 130 cm, od čega polovina otpada na rep. Riđi urlikavac živi gotovo na čitavom istočnom dijelu Južne Amerike, a crni u Paragvaju.

Za majmune urlikavce rep je nesumnji­vo najvažniji organ za kretanje. Snažniji je od prednjih udova. Mišići savijači na njegovu vrhu tako su snažni da mogu saviti rep poput opruga u satu. Urlikavac se može vrhom svoga repa, čak ako je njime samo upola ovio granu, objesiti kao za kuku. Tim snažnim organom služi se u svakoj prilici.

Repatim američkim majmunima pripa­daju i vunasti majmuni (Lagothrix) koji se odlikuju zbijenom tjelesnom gradom, velikom okruglom glavom, prijaznim, blagim očima i vrlo malenim, izvana i iznutra obraslim ušima. Odlikuju se, snažnim i razmjerno velikim udovima, šakama s pet prstiju na pre­dnjim i stražnjim udovima, te golim i vrlo snažnim repom, dugačkim poput tijela, čiji je vrh s donje strane gol.

Sivi vunasti majmun ili pepeljasti vunaš (Lagothrix lagotricha) kad potpuno odra­ste, veličinom ne zaostaje za urlikavcima. Živi u šumama u većim čoporima, ali ga nalazimo i osamljeno.

Kapucineri se razlikuju od ostalih repatih urlikavaca time što im se rep, obrastao sa svih strana dlakom, može oviti oko grane, ali je manje podesan za hvatanje. Kapucinere možemo, u neku ruku, sma­trati američkim zamorcima. Vrlo su slični toj veseloj družbi, iako više ponašanjem nego izgledom. Oni su pravi majmuni, to jest živahne, obijesne, radoznale i hirovite životinje, koje lako uče. Zbog toga ih ljudi češće pripitomljuju nego ostale vrste pa stoga često stižu i k nama i postaju kućni ljubimci. Zbog svog plačljivog blagog glasanja nazvani su i majmuni skičavci. Nalazimo ih u prilično brojnim družbama, pomiješane često sa srodnim vrstama. Njihova je druželjubivost tolika da se pomiješaju s čoporima drugih srodnika koje slučajno sretnu, kako bi onda zajedno lutali naokolo.

Među svim kapucinerima za nas je najza­nimljiviji pravi kapuciner (Cebus capucinus).

Pravi kapuciner se ubraja medu veće vrste te skupine pa mu duljina tijela može doseći 45 cm, a rep 35 cm. Boja mu je svjetlije ili tamnije smeđa. Domovina mu je južni Brazil.

Debeloglavi ili smeđi kapuciner (Cebus apella) je kapuciner sjevernog Brazila. Tijelo mu je prilično zbijeno, bujno krzno sjajne dlake uzdiže se iznad čela i s obje strane glave u čupavu kukmu poput kapuljače, dok se na licu produljuje u bradu. Krzno mu je smeđesivo, a na leđima, repu i stegnima prelazi u crno.

Prijelaznom karikom između majmuna Novoga svijeta koji se mogu hvatati re­pom i onih mlohava repa, možemo sma­trati mrtvoglavog majmunčiča ili sajmirija (Saimiri sciurea). Rep može samo djelomi­ce oviti oko grane, no ipak se njime pomaže u penjanju. Mrtvoglavi majmun ističe se svojim ljupkim likom i lijepom, ugodnom bojom, te vedrinom i dražesnim kretnjama. Možemo ga smatrati jednim od najljepših majmuna Novoga svijeta. Nje­govo pomalo zastrašujuće ime nipošto ne odgovara istinskom obličju njegove gla­ve. Ime je životinja dobila samo zbog površne usporedbe koja nestaje čim se majmun bolje pogleda. Vrlo nježno gra­đen sajmiri ima vrlo dugačak rep. Fino krzno je odozgo crvenkasto-crno, a u starih primjeraka živahno narančasto sa sivkastim maskom na udovima i bjeličastim dlakama s donje strane. Ti majmuni narastu 80 cm, a rep im mjeri oko 50 cm. Žive pretežno uz riječne obale u Južnoj i Srednjoj Americi. Kao i svi tamošnji kapucineri, živi u šumama u brojnim čopori­ma.

Pandžaši ili čaporasti majmunčići razlikuju se od ostalih svojih srodnika uglavnom time što, na svim prstima pre­dnjih i stražnjih udova, ima čvrste čaporke, osim na palcima stražnjih nogu koji su pokriveni širokim noktom poput crijepa. Osim toga karakterizira ga okruglasta glava s kratkim plosnatim licem, malim očima i velikim, čupercima ukrašenim ušima. Tijelo mu je vitko, udovi kratki, a prsti prednjih udova imaju oblik pandža. Palac, prednjih nogu za razliku od palca stražnjih nogu, ne može se iskrenuti prema ostalim prstima. Ovi majmuni imaju duga­čak i čupav rep, dok im je krzno mekano poput svile. Njihove ruke izgledaju kao prave šape, dok su noge slične nogama ostalih majmuna. Zbog toga ih neki zoolo­zi smatraju polumajmunima.

Područje rasprostranjenosti pandžaša proteže se na sjever do Meksika, dok prema jugu jedva prelazi granice Brazila. Hrane se različitim plodovima, sjeme­njem, lišćem i cvijećem. Osim toga revno progone različite sitne životinje-kukce, pauke, a i male kralješnjake, koji im vrlo prijaju. Grabežljiviji su od ostalih majmu­na, jedu mnogo više životinjsku nego biljnu hranu.

Lavlji majmunčić (Leontocebus rosalia) pripada u vrste koje imaju golo lice i gole uši, te tanak poput tijela dugačak na vrhu, kitnjast rep. Na glavi, a ponekad i na vra­tu i ramenima, kao i prednjim udovima, imaju dulju ili kraću grivu.
Pinć majmunčić (Oedipomidas oedipus) ima nešto kraću grivu ali i dugačku dlaku na glavi, koja raste iz sredine čela i visi na zatiljak. Bočne strane glave su gole. Odrasli mužjaci dugi su 66 do 70 cm, od čega na rep otpada 40 do 42 cm. Krzno na gornjoj strani tijela im je smeđe poput zemlje. Proširen je u Kolum­biji i Panami. Čaporastim majmunčićima pripada i bjelouhi svilaš (Hapale aurita). Trup mu je dugačak 22 do 27 cm, a rep 30 do 3 5 cm. Nježno je građen i pokriven dugačkim mekanim krznom, koje je uglavnom crno. Bijela i rđastožuta boja dlake neobično je prošarana, uz korijen je crnkasta, zatim rđastožuta, pa opet se često može naći u europskim trgovinama s kućnim ljubimcima crna, a na vrhu bjeličasta.

Polumajmuni (PROSIMIAE)

Polumajmuni (Prosimiae) su malo slični majmunima. Veličina im koleba između veličine poveće mačke i miša. Većinom su snažnog tijela, ali neki su i mršavi poput kostura. Glava nekih vrsta podsjeća zbog dugačke gubice na glavu psa ili lisice, a druge imaju nešto od noćnih životinja što podsjeća na puhove ili netopire, noćne majmune ili sove.

Stražnji udovi premašuju duljinom pre­dnje, ali se međusobno razlikuju po tome što su prsti prednjih i stražnjih nogu u nekih vrsta razmjerno kratki a drugih, naprotiv, prilično dugački. Prednji i stra­žnji udovi nisu podjednako građeni. Veći­na polumajmuna ima stražnje noge slične prednjima, budući se prsti stražnjih nogu relativno malo duljinom razlikuju od pr­stiju prednjih nogu. Palac se može sup­rotstaviti ostalim prstima, dok drugi nož­ni prst nosi plosnati nokat. Rep im je različite duljine. U mnogih je vrsta dulji od trupa, dok je u nekih zakržljao u jedva vidljivi batrljak. U jednih je vrsta čupav, u drugih gotovo potpuno gol.

Polumajmuni imaju krupne oči noćnih životinja i dobro razvijene uši. Uske su gole ili obrasle mekanom gustom, vunastom, a iznimno i krutom dlakom. Sve su to obilježja noćnih životinja ili životinja sumraka.

Zubalo polumajmuna pokazuje s obzi­rom na poredak, oblik i broj zubi veće raznolikosti od zubala majmuna. Lubanja im je otraga jako zaobljena, usta uska i kratka, a očne duplje velike, nablizu usa­đene i obrubljene koštanom stijenkom koja ih ne zatvara potpuno, budući da su spojene sa sljepočnim udubinama. Kao i pravi majmuni i polumajmuni imaju samo dvije sise na prsima.

Životno područje današnjih polumaj­muna je Afrika i njezini istočni otoci u prvom redu Madagaskar, te Indija i ju­žnoazijski otoci. Zadržavaju se uglavnom u gustim šumama, u kojima nalaze mnogo plodova. Sve vrste polumajmuna žive na drveću, a neke se od njih na tlu uopće ne nalaze. Neki polumajmuni su u granju izvanredno hitri i spretni, dok se drugi kreću polagano, sigurno i promišljeno, tiho i gotovo nečujno poput duhova. Jedni se hrane isključivo biljkama, plodo­vima, pupoljcima i mladim lišćem, a drugi uz to još i kukcima i malim kralješnjacima. U sužanjstvu se jedni i drugi naviknu na raznovrsnu hranu.

Lemurima su stari Rimljani nazivali duše pokojnika, od kojih dobre lutaju kao lari, a opake kao podmukle noćne sablasti, koje bukom uznemiruju uboge smrtnike, te ih zbog toga treba udobrovoljiti poseb­nim ponoćnim svečanostima. Znanost ta­kođer naziva lemurima noćne skitnice i bukače, jednu skupinu polumajmuna.

Foto: hu.wikipedia.org

Prava domovina lemura je otok Mada­gaskar. Bez iznimke žive u neprohodnim šumama, punim plodova i kukaca. Sve vrste lemura su promišljene i oprezne životinje. Po drveću se kreću polagano, ali sigurno. Prije nego što ispuste neku gra­nu, uvjerit će se da li im susjedna daje pouzdani oslonac.

Poznati lemuri su maki. Odlikuju se izduljenom lisičjom glavom s umjereno krupnim očima i osrednje dugačkim, često bujno i čupavo obraslim uškama. Imaju skladno građene, međusobno gotovo jed­nako dugačke udove, čije su šake i stopala na gornjoj strani prekrite rijetkom dla­kom. Rep im je dulji od trupa, a krzno vrlo mekano i fino, iznimno i vunasto.

Crni maki ili crni lemur (Lemur macaco) se s obzirom na spol vrlo razlikuje. Mužjak, koji je prvotno bio nazvan crnačkim makijem (Lemur niger), jeste, manje-više, pot­puno crn. Naprotiv, ženke koje su prvi puta opisane pod imenom bjelobradi maki (Lemur leucomystax) kao posebna vrsta, mijenjaju izgled, pri čemu na gornjoj strani tijela čas prevladava svjetlija, čas tamnija rđasta boja koja na hrptu katkada prelazi u grimizno crvenosmeđu boju. Obrazi, noge i rep su u pravilu bjeličasti i samo iznimno rđaste boje.

Među makima se ističe još jedna vrsta, kata (Lemur catta), i to nježnom građom i kolutastim repom, koji je dulji od trupa, te razmjerno krupnim očima. Veličinom po­nešto zaostaje za svojim rođacima, duga­čak je otprilike 85 cm do najviše 90 cm, od čega 35 do 40 cm otpada na tijelo, a ostalo na rep. Gusto, fino, mekano i vunasto krzno je sivo.

Lorisi su maleni ljupki polumajmuni, bezrepa tijela, s krupnom okruglastom glavom i tankim, vitkim udovima. Stra­žnji par udova je nešto dulji od prednjega. Njuška je šiljasta i kratka. Neobično krup­ne oči su vrlo blizu smještene, dok su dlakave uške osrednje veličine. Na pre­dnjim udovima je kažiprst vrlo skraćen, a četvrti prst znatno produljen, peti mali prst oboružan je oštrim i dugačkim čaporkom. Malobrojne vrste te obitelji žive u Indiji i na susjednim otocima.

Zdepasti loris (Nycticebus coucang) obitava u šumama indijskog kopna i sundajskog otočja. Trup mu je dug do 35 cm. Živi u obiteljima, koje danju pre­spavaju u dupljima drveća a u sumrak se bude i polaze u potragu za hranom. Zdepasti loris umije se majstorski prišuljati kukcima ili malim pticama, te ih strelovi­tim zahvatom uhvatiti.

Velika okrugla glava s licem koje asocira na žablje lice sjedi tik na ramenima, kratke pre­dnje i dugačke stražnje noge, te rep dulji od trupa, vanjske su značajke jednog od polumajmuna koji je postao tipičnom sli­kom svojega podreda. S obzirom na ne­obično produljen zastopaljni dio nogu, tu skupinu polumajmuna nazivamo zastopaljci (Tarsiiformes), dok su nekada pri­rodoslovci to „čudovišno“ biće smatrali čas skočimišom, čas tobolčarom, i konačno lemurom.

Avetnjak ili kobold-maki (Tarsius spectrum) izgledom također jako asocira na žabu. Njegovo lice pokazuje veliku slič­nost s licem žabe, a i njegovi prednji i stražnji udovi, te njihove kretnje nalikuju tom vodozemcu. Krupna glava bila bi kuglasta da gubica poput kratkog i prilič­no širokog cunja ne viri iz spljoštenog lica. U omjeru s duljinom prednjih udova, pesti, su im vrlo dugačke. Međusobni odnos pojedinih prstiju je drukčiji nego u većine lemura, budući da je prst srednjak najdulji pa naoko izgleda puno dulji od palca.

Foto: destinationsulawesi.vacationlabs.com

Zubalo avetnjaka se razlikuje od zubala ostalih polumajmuna svojim uspravnim donjim sjekutićima kao u kukcoždera i pravih majmuna. Krzno mu je žutosmede-sivo sa crvenkastosmedim preljevom. Odrasli primjerci narastu do 40 cm dulji­ne, pri čemu rep iznosi 20 do 23 cm.

Avetnjaci žive na Malajskim otocima. Mnogobrojna imena pod kojima je po­znat, a još više bajke koje o njemu kolaju, dokazuju da je među domorocima izvan­redno poznat i zapažen. Taj sablasni maki odabire, kao stanište, ravničarske šume, gdje se danju sakriva na tamnim i vlažnim mjestima, u gustom lišću ili u dupljama drveća. Njegove neobično velike, izbuljene oči, izbočene kao kugle, čija se zjenica naglo skuplja i širi, pribavile su mu kod domorodaca naziv sablasnog bića.

Gorila foto: www.wallconvert.com