Vjeverice (Sciuridae) fascinantni glodavaci

Vjeverice (Sciuridae) pripadaju u porodicu glodavaca. Rasprostranjene su čitavom Zemljom, osim Australije.
Obična vjeverica (Sciurus vulgaris) jedan je od rijetkih glodavaca s kojim se čovjek sprijateljio, te je, unatoč nekim njezinim neugodnim svojstvima, rado drži u kući. I pjesnici su je opjevali, a stari su je Grci prozvali imenom pod kojim je znanost i danas poznaje. »Ona koja se zasjenjuje repom« – Sciurus – kako glasi njezino grčko ime.

Vjeverično tijelo je dugačko otprilike 25 cm, a rep 20 cm. Do hrpta je visoka 10 cm, a odrasla je životinja teška oko 3o dkg. Boja krzna je različita ljeti i zimi kao i u sjevernih i južnih područja, iako postoje i raznovrsne iznimke. Ljeti je najčešće smedastocrvene boje, glava sivkasta, a s donje strane tijela bijela; zimi je odozgo sivkasto smeđe-crvena, a dolje bijela. U srednjoevropskim šumama češće se susreću i crne varijante. Bijele ili pjegave varijante su vrlo rijetke, a isto tako i primjerci kojima je pola repa ili čitav rep posve bijeli. Rep joj je vrlo kitnjast i dvodjelan, a svaku usku ukrašava čuperak dugačke dlake. Tabani su goli.

Naša je vjeverica jednako poznata Grcima i Španjolcima, kao što je poznata u Sibiru i Laplandiji. Krug njezina rasprostranjenja obuhvaća čitavu Evropu, prelazi preko Kavkaza i Urala i pokriva čitav južni Sibir od Altaja do krajnjeg istoka Azije. Gdje god ima drveća, a osobito u pravim šumama, sigurno će biti i vjeverica. Ipak ih nema posvuda jednako mnogo, a ni svake godine nisu jednako česte.

Vjeverica najradije boravi u suhim i sjenovitim šumama visokih stabala. U vrijeme kad dozrijeva voće ili kad dozrijeva puno smrekovih i borovih češera, vjeverica se stalno seli, pa gradi gnijezda ili nekoliko nastambi, obično u starim gnijezdima vrana, koje vrlo vješto dotjeruje.

Slobodna gnijezda stoje obično u rašljama tik uza stablo. Podloga im je građena kao poveće ptičje gnijezdo, ali ga vjeverica, po uzoru na svrakino gnijezdo, pokriva plosnatim, čunjastim krovom, dovoljno gustim da nastamba bude potpuno zaštićena od kiše. Glavni ulaz je okrenut prema dolje, a nešto manja rupa za bijeg nalazi se tik uza stablo. U unutrašnjost gnijezda vjeverica polaže mekan jastuk od mahovine.
Ta živahna životinjica nesumnjivo je jedan od najljepših ukrasa naših šuma. Po mirnom i vedrom vremenu neprekidno se kreće i to visoko po drveću koje joj, u svako doba, pruža hranu i skrovište. Neprekidno prelazi s drveta na drvo, s jedne krošnje na drugu, s grane na granu.

Upravo nevjerojatnom sigurnošću i brzinom uspinje se uza stablo, pa i uz ona najglada. Dugačke, oštre pandže na prstima nogu, koje podsjećaju na prste ljudskih ruku, pri tome joj izvrsno služe. Vjeverica se prihvaća o koru drveća istodobno sa sve četiri noge. Zatim se zaleti za skok i baca naviše. Jedan skok slijedi za drugim tako brzo da je njezino uspinjanje zapravo neprekidan slijed skokova, te se čini kao da klizi uvis.

Kretnje prilikom uspinjanja stvaraju šuškanje koje se čuje nadaleko, ali se u njemu ne mogu razabrati pojedini odskoči i doskoči.
Obično se vjeverica uspinje bez zastajkivanja u krošnju drveta, a nerijetko i do vrha. Ondje trči po kakvoj položnoj grani do njezina kraja i odatle preskače na vrh grane susjednog drveta, preskačući udaljenost od četiri do pet metara, uvijek odozgo prema dolje. Već prema dobi godine jede plodove ili sjemenje, pupove, grančice, ljuske, jagode, zrnje i gljive. Glavni dio njezine hrane sastoji se od češera jele, bora i smreke, pupoljaka i mladih izdanaka.

Češere našeg crnogoričnog drveća odgriza vjeverica tik uz peteljku, mirno sjeda na stražnje noge, diže češer prednjim nogama do njuškice, neprekidno ga okreće i svojim izvrsnim zubićima odgriza jedan listić za drugim, sve dok se ne pokaže jezgra, koju onda vadi jezikom i gura je u usta. Osobito ljupko izgleda kad nade dovoljno lešnjaka, svoju najmiliju hranu. Orahe jede najradije kad potpuno dozriju. Na žalost, velik je obožavatelj jaja pa pljačka sva gnijezda na koja u svojim skitanjima naiđe. Isto tako ne štedi ni mladunčad u gnijezdu, čak se usuđuje napasti i odrasle ptice.

Čim vjeverica ima dovoljno hrane, odmah počinje prikupljati zalihe za kasnija, teža vremena. U pukotinama i dupljima šupljeg drveća, ispod korijenja, u rupama što ih je sama iskopala, pod grmljem i kamenjem, u svakom svom gnijezdu i na sličnim mjestima ureduje vjeverica svoja skladišta, pa u njih dovlači, često s velike udaljenosti, orahe, zrnje i koštice. Tom brigom za zimske zalihe pokazuje vjeverica koliko je izvanredno osjetljiva na atmosferske prilike.

Sja li sunce malo toplije nego obično, vjeverice oko podne malo odspavaju u gnijezdu, pa se po šumi skicu samo ujutro i uvečer. No, još više se boje žestokih pljuskova, snažnih oluja, a najviše snježnih mećava. Hladna i kišna jesen obično ih uništava, jer za hladnih jesenjih dana troše svoju zalihu. Ako za njima slijedi razmjerno oštra zima, mnoge će vjeverice uginuti. Na mnoge svoje smočnice vjeverica zaboravlja, druge joj zamete snijeg, pa zbog toga te živahne životinjice često ugibaju od gladi.

Ženka koti u našim krajevima dvaput godišnje po tri do sedam mladih, koji su otprilike prvih devet dana slijepi. Majka ih nježno njeguje. Čini se da su duplje u drveću najprikladnije izbe za okot.
Vjeverica je vrlo čista životinja. Neprekidno se liže i uređuje. Ni ona, ni bilo koje njezino mlado, neće ostaviti izmetine u gnijezdu, već ih uvijek spušta niza deblo. Zbog te čistoće vjeverica je vrlo prikladna za život u sobi.

U mladosti su sve vjeverice živahne, vesele i potpuno bezazlene životinjice, koje vrlo rado dopuštaju da ih milujemo i gladimo. Prepoznaju i vole njegovatelje, pokazuju i određenu sposobnost učenja, pa umiju doći na zov. Na žalost, gotovo sve pa i one najpitomije postaju, kad malo ostare, malo tvrdoglavije. Pogotovu su nestašne u proljeće, u doba parenja.

Najstrašniji neprijatelj vjeverica je kuna zlatica. Lisica se rijetko uspijeva prišuljati vjeverici, a kobcima, jastrebovima i velikim sovama umije vješto umaći tako da se okreće oko stabla poput vijka i sklanja od njihovih napada. Dok ptica u letu mora šire kružiti oko stabla, vjeverica već stigne do kakve guste krošnje u kojoj se može sigurno zakloniti.