Ovu malenu preslatku njuškicu sam upoznala ovog proljeća. Odmah sam se zaljubila u njene pametne okice i velike uši. O činčilama sam znala ono osnovno, da potječu iz Južne Amerike, da su u prirodi na rubu istrebljenja zbog krivolova te da su noćne životinje koje žive 15 – 20 godina. I da se uzgajaju zbog krzna.
Malenu smo nazvali Pipi. Bila sam oduševljena njenom pojavom, toliko mi je bila slatka da bih ju najradije cijelu izgnjavila ali ona je bila plaha i oprezna. Kolegicu Irenu je duže poznavala i ona se jako trudila oko nje pa je prema njoj već pokazivala povjerenje i opuštala se.
Ubrzo se pokazalo da je Pipi luda za grožđicama i to je bio jedan od načina da joj se približim. Više puta dnevno bih došla do nje, lagano ju pozvala i ponudila ju grožđicama. Ona bi se približila, sjela na zadnje nogice a prednjima uzela grožđicu. Kad bi pojela tražila bi još. Vjerovatno smo ju i Irena i ja nudile dosta često jer se pomalo ubucila ali mi joj jednostavno nismo mogle odoljeti. Zvale smo ju debela gimnastičarka jer je bez obzira na svoju zaokruženost bila jako spretna. Kako je vrijeme odmicalo sve smo se više povezivale, dovoljno je bilo da viknem : “Gdje je malena Pipi?” i ona bi već počela sa svojim ludorijama, skakala bi po nastambi, gore-dole bez prestanka, kao da mi je htjela pokazati što sve zna i može.
Nakon nekog vremena dozvolila mi je da ju pomazim, namještala je glavicu prema mojoj ruci a ja sam ju češkala i pričala joj. Kad sam prvi put uronila ruke u njeno krzno pomislila sam kako je mekano, nešto tako mekano i nježno nisam nikad osjetila.
I onda sam pomislila: ” Pipi, malena, imala si sreće.”
U Hrvatskoj su jedine životinje koje se uzgajaju za krzno upravo činčile. Da bi se jedna dama zaogrnula bundom potrebno je ubiti 200 činčila, 200 malenih Pipi. U vrijeme uzgoja žive u nehumanim farmskim uvjetima da bi na kraju bile okrutno usmrćene.
2007. godine u Hrvatskoj je donesena zabrana uzgoja životinja radi krzna sa prijelaznim razdobljem od DESET godina kojeg su dotadašnji uzgajivači
činčila dobili da prekinu proizvodnju. Većina uzgajivača je to i učinila, poštujući zakone, međutim manjina je nastavila s proizvodnjom, svjesno kršeći zakone.
U rujnu 2016. Ministarstvo poljoprivrede pokrenulo je javnu raspravu te pozvalo građane da se izjasne što misle o uzgoju životinja za krzno. Ogroman broj građana izjasnio se da je protiv takvog uzgoja.
01.01.2017. na snagu treba stupiti donesena zabrana uzgoja životinja radi krzna.
Činilo se da će agoniji malenih činčila doći kraj ali nije tako.
Niti mjesec dana prije stupanja Zakona na snagu, Ministarstvo poljoprivrede pokrenulo je novu javnu raspravu kojom se u hitnom postupku predlaže preostaloj manjini uzgajivača odobriti još jednu dodatnu godinu za prestanak rada?!!
Svoj zahtjev ovako obrazlažu:
”Naime, budući će dio ženki činčila biti u različitim fazama skotnosti te da se spriječi izlučivanje (tj.usmrćivanje) skotnih ženki potrebno je ovim Prijedlogom zakona, propisivanjem roka do 1. siječnja 2018. godine, omogućiti da se ženke činčila okote i nakon toga izluče(usmrte). Isto tako predloženom odredbom omogućit će se da mlade životinje dostignu zrelost koja je potrebna za njihovo korištenje i nakon toga prestanak njihove proizvodnje.”
Ovako nešto moguće je samo u Hrvatskoj. Umjesto da se kazni manjina poduzetnika koja se grubo oglušila o Zakon, kojima nije bilo dovoljno DESET godina, oni će biti nagrađeni. I ne samo to, ukoliko Ministarstvo usvoji ovaj prijedlog, uzgajivači će zbog ovog presedana ponovo moći tražiti produljenje roka slijedeće godine, pa opet slijedeće i tako redom. A da ogroman broj novorođenih ubijenih činčila niti ne spominjem.
Reagirala sam na na prvu javnu raspravu, reagirala sam sada i na ovu drugu. Ali pitam se zar smo mi građani budale?
U Povjerenstvu za izradu Zakona o zaštiti životinja bi trebali sjediti između ostalih i doktori veterinarske medicine kojima bi glavni motiv trebao biti upravo zaštita životinja a ne zaštita “nesposobnih” i bahatih poduzetnika. Međutim, vrhunac apsurda je što u Povjerenstvu za izradu Zakona o zaštiti životinja sjede ni više ni manje nego i uzgajivači činčila!
Možda bi se to Povjerenstvo trebalo nazvati Povjerenstvo za izradu zakona o zaštiti poduzetnika jer se eto niti u DESET godina nisu snašli?!
Što je sa poduzetnicima koji su prenamijenili djelatnosti? Da li su i oni budale? Valjda smo i svi mi građani koji smo protiv uzgoja za krzno budale do čijeg mišljenja Ministarstvu poljoprivrede nije niti malo stalo.
Ova javna rasprava traje do 20.12.2016. Do tada možete reagirati i dati svoj glas protiv okrutnog uzgoja činčila.
Ovo je link https://esavjetovanja.gov.hr/
Svjesna sam činjenice da se mnogima ova tema čini jako dalekom, da smatraju da ih se ne tiče. Uvijek je tako kad nemamo direktne kontakte, kad ne uspostavimo emotivne veze. Nisam ni ja donedavno bila upućena u tu problematiku na ovako blizak način mada sam uvijek bila protiv proizvodnje krzna. Ali nakon što sam upoznala Pipi, nakon što sam vidjela koliko u toj malenoj, 500 grama teškoj životinjici ima osjećaja i ljubavi, morala sam reagirati i dati svoj glas protiv okrutnog uzgoja. Činčile su pametna bića, različitih karaktera, neke su plahe, neke su dominantne ali svima ispod tog mekanog, najmekanijeg krzna na svijetu kuca toplo srce.
Odavno ne živimo u pećinama kad je krzno bilo jedini izbor. Danas postoji puno umjetnih materijala koji jednako griju kao i krzno i zbog kojih činčile, lisice, nerčevi i druge životinjice ne moraju izgubiti život. Uz toliko izbora nehumano je i okrutno nositi krzno.
U međuvremenu je moja prijateljica Pipi našla novi dom. U nju se zaljubio jedan prekrasan dječak, naravno na prvi pogled kao i ja. Strpljivo je čekao dok stigne posebna nastamba za nju tako da ima sav poseban komfor, jednostavno nije mogla naći boljeg prijatelja.
I Ireni i meni jako nedostaje ali znamo da ima predivan dom. U ovom okrutnom svijetu uspjela je sačuvati ono što je svima nama najvažnije, svoj život.
Sretno malena i ne pretjeruj sa grožđicama 🙂
