«Stvarna dobrota čovjeka može se pokazati u svoj svojoj čistoći i slobodi samo u odnosu prema nekome tko ne posjeduje nikakvu moć. Pravi ispit ljudskog morala, onaj osnovni (iskren tako duboko da izmiče našem pogledu) jest u odnosu čovjeka prema onima koji su mu prepušteni na milost i nemilost – prema životinjama.»
Milan Kundera
Koliko puta nam se dogodilo da bi se na nekog najradije izvikali ili mu/joj nešto «fino» rekli? Puno puta, ali ipak nismo. Susjed je opet odlučio prati auto i naravno opet je odvrnuo radio jer nema smisla da pere u tišini. A vi ste baš naumili malo odrijemati. Ali nećete ništa reći, odustat ćete od popodnevne sieste jer je susjedova žena učiteljica u školi koju pohađa vaše dijete, nema smisla da se zamjerite. Jedna gospođa iz kvarta uporno parkira na način da zauzme dva parkirna mjesta te tako netko od ostalih stanara nema gdje parkirati. Nećete ništa reći jer je ona liječnica, radi u bolnici, tko zna kad će nam zatrebati. Primjera ima bezbroj.
Svi naši međuljudski odnosi u većoj ili manjoj mjeri su prožeti odnosom snaga među nama i teško je razlučiti da li smo prema nekome dobri jer nam treba, da li nas netko voli zbog nas samih ili zbog toga jer u nama nalazi neku vrstu sigurnosti ili ovisnosti.
Svoju pravu prirodu pokazujemo upravo u odnosima prema bićima koja u potpunosti ovise o nama, u odnosima gdje je naša moć ogromna i samim tim neupitna. Mi smo gospodari života i smrti, mi smo ti koji određujemo pravila i nitko nam ništa ne može. Tada pokazujemo kakvi smo zapravo. Takva moć bi morala podrazumijevati i ogromnu odgovornost, morali bismo opravdati naziv Čovjek ali na žalost taj naziv je često Zvijer.
Kujica Lola imala je priliku osjetiti kako to izgleda kada Čovjek ima moć. Susrela se sa Zvijeri u čovječjem obliku. Živjela je u jednom malom mjestu sa još tri sestre i jednim bratom te mamom, tatom i još jednim psom. Mala pseća obitelj za koju vjerovatno nikad ne bih čula da njen vlasnik nije jednog dana odlučio biti gospodar života i smrti pa je malo popio, uzeo sjekiru i izudarao jednog od pasa po glavi, Lolinog oca Rikija. Susjedi su dojavili policiji, veterinarska inspekcija je izašla na uviđaj, oduzela sve pse a vlasnici su prijavljeni. Ustanovljeno je da je i pas Beli, iz prijašnjeg legla imao zarezane uši na više mjesta. Riki je jedva preživio, tri puta je operiran, glava mu je bila sva u šavovima.
Na vidjelo je izašlo da su svi psi zlostavljani i zanemarivani, živjeli su zavezani špagama za limene bačve, hrana im je bila stari kruh i ljuske od krumpira. Lola i ostalih četvero štenaca spadaju u pse srednjeg rasta, tada su imali 5 mjeseci i težili su jedva tri kilograma! Zbog nedostatne prehrane i manjka vitamina i minerala izgledali su kao kosturi, zubi su im bili prozirni, bili su puni unutarnjih i vanjskih parazita…Po nalogu veterinarske inspekcije smješteni su u lokalni šinteraj a budući da štenci nisu bili cijepljeni oboljeli su od parvoviroze, teške virusne bolesti pasa koja je u visokom postotku smrtonosna upravo za štence. Lolu i ostala četiri štenca sam preuzela doma jer sam znala da u šinteraju neće preživjeti.
Bolest se manifestirala teškim krvavim proljevima i povraćanjima i unatoč infuzijama i svoj potrebnoj terapiji dvoje štenaca nije se uspjelo izboriti za život. Preživjele su tri sestrice, Lola, Neva i Bambi.
U cijeloj priči mi je najtužnije bilo što su se one bojale doslovno svega, nisu hodale, puzale su a na svaki nagliji pokret bi se ukipile od straha. Oduvijek mi je bila užasna spoznaja da bi me se netko uopće mogao bojati a one su se užasno bojale svih pa tako i mene. S vremenom su se počele opuštati, bojažljivo bi pružale šapice kao da provjeravaju da li se smiju igrati, da li se smiju veseliti. Kao da su po prvi puta otkrivale svijet u kojem nema zlostavljanja, u kojem možeš trčati bez straha, pojesti hranu iz svoje zdjelice i igrati se sa svojom lopticom.
Riki je udomljen u divnu obitelj, Lolina mama i Beli također. Sestrice Neva (sada Lajka) i Bambi su našle predivne ljude.
S Lolom je bilo najteže, bojala se svega jako dugo, pogotovo muškaraca. Trebalo je jako puno vremena i strpljenja da počne vjerovati. Postigle smo da veselo ide u šetnju svaki dan, dok hoda ponosno i visoko diže nožice, kao mali konjić. Obožava donositi loptice, ima puno psećih prijatelja. Zavoljela je nekoliko žena, muškaraca se i dalje boji. Sudjelovala sam u procesu njenog oporavka, djelovala mi je kao zatvoreni pupoljak koji će uz ljubav procvasti u najljepši cvijet i to se i obistinilo. Dala sam joj ljubav, dala sam joj sigurnost, pružila sam joj dom. Uzvratila mi je tisuću puta više, dala mi je svoju čistu ljubav kojom me budi svaki dan i njome mi zaželi svaku laku noć. Te iskrene i tople oči me gledaju na neopisiv način. Tada se osjećam kao da sam osvojila svijet, moja ljubav je omogućila da ovo malo biće i dalje živi, sretno i zaštićeno.
Ljudske ruke su svemoćne, grade, stvaraju, vole… Mogu donijeti toliko dobra. Nažalost mogu donijeti i toliko zla. Lola i njena mala obitelj su osjetile moć ljudskih ruku na najgori mogući način. Srećom, dobile su priliku osjetiti da ljudske ruke ne postoje samo za udaranje nego i za maženje, da ljudski glas može biti nježan i topao a ne samo grub i prijeteći.
Mi biramo kakve će biti naše ruke…. Tim izborom dobijemo ili čistu ljubav ili tamnu dušu…
