Medvjedi (Ursidae) Snaga, ljepota i izdržljivost

Medvjedi (Ursidae) su životinje koje poznajemo još iz djetinjstva. Tijelo im je krupno, na prvi dojam čak nezgrapno, glava duguljasto okrugla, umjereno izdužena, sa šiljastom, naprijed ravno rezanom njuškom. Vrat je prilično kratak i debeo, uske kratke, a oči malene.

Razmjerno dugačke prednje i stražnje noge imaju po pet prstiju s velikim, svinutim, nepokretnim pandžama, koje se ne mogu uvući, zbog čega su na vrhovima istrošene. Sjekutići su razmjerno veliki, s rebrastim krunama, i usklađeni su sa snažnim očnjacima koji imaju bridove. Kutnjaci su tupi, a oni u donjoj čeljusti uvijek su dulji nego širi. Stražnji dio lubanje je izbočen u snažno i izrazito tjeme. Vratni kralješci su kratki i čvrsti.

Medvjedi su rasprostranjeni po čitavoj Europi, Aziji i Americi, a isto tako i u jednom dijelu sjeverozapadne Afrike. Žive u najtoplijim kao i u najhladnijim područjima.

Gotovo sve vrste žive u gustim, prostra­nim šumama ili u stjenovitim predjelima. Većina medvjeda živi samotno i samo se za vrijeme parenje povezuju sa ženkom. Ipak su poneke vrste društvene. Neki medvjedi kopaju jame u zemlji ili u pijesku, i tu rade brloge, dok drugi traže zaklon u šupljem drveću ili u pećinama. Većina vrsta su noćne ili sumračne životi­nje, mada ima i onih koje su veoma aktivne danju.

Više od ostalih zvijeri izgleda da su medvjedi pravi svežderi u punom smislu te riječi. Mogu se dulje vremena hraniti isključivo biljnom hranom, obično jesti­vim plodovima: sjemenkama i bobicama, korijenjem, sočnom travom, pupovima s drveća. Jedu gotovo sve što se može jesti, osim biljne hrane jedu i životinje, kao što su rakovi i školjke, crve, kukce i njihove grčice, ribe, ptice i njihova jaja, sisavce i strvinu. Pripadnici snažnijih vrsta postaju ponekad opasnim grabežljivcima koji, ako ih muči glad, napadaju i veće životinje, pa među domaćom stokom katkada počine pravu pustoš.

Ljudi se lako daju prevariti medvjedovim izgledom i pomisle  da su medvjedo­ve kretnje nezgrapne i spore. Kada je potrebno, medvjed pokazuje da je životinja koja je znatno brža od svakog čovjeka. Medvje­di veoma spretno koriste stražnje noge i pritom se isto veoma dobro kreću. Svi se prilično dobro penju. Neke se vrste klone vode, dok druge umiju izvrsno plivati, a neke čak duboko i dugo roniti. Sjevernim polarnim medvjedima nije problem preplivati i više od 80 milja u potrazi za hranom i to u veoma hladnom moru.

Velika snaga omogućuje medvjedu da lako odvuče ulovljenu životinju, pa i životinje koje su neznatno teže od njih. Od osjetila im je njuh najoštriji; sluh je dobar, vid osrednji. Pojedine vrste medvjeda se lako pripitomljuju i mogu postati više nego umiljati, ali treba uvijek imati na umu da je to divlja životinja ogromne snage.

Večina vrsta koje žive na sjeveru, prije dolaska zime iskapaju u zemlji jamu ili koriste pukotine u stijenama i druge prirodne šupljine da u njima provedu zimu. U dnu svojih brloga redovito pripremaju mekani ležaj od grančica i lišća, mahovine i trave, i ondje s  eventualnim prekidima prespavaju najhladnije doba godine. Medvjedi ne zapadaju u neprekinuti zimski san, već spavaju u većim vremenskim razmacima. Za vrijeme budnih razdoblja, medvjedi, čak i po oštroj zimi znaju izaći iz brloga ako osjete glad, a čvrsto i neprekidno spavaju samo za žesto­kih snježnih mećava. Tada jednostavno puštaju da ih snijeg zamete u njihovim.

Skotna ženka povlači se u brlog i u njemu, obično rano, početkom godine, odnosno krajem zime, koti jedno do šest mladih, koji se rađaju slijepi. Majka ih vrlo pažljivo hrani, njeguje, štiti i brani. Kad se medvjedići počnu sami kretati, oni su vrlo dobrodušne, dražesne i razigrane životi­njice s veoma opasnom majkom, što treba uvijek imati na pameti.

Mrki medvjed (Ursus arctos) jasno se odvaja od ostalih med­vjeda, ne samo dlakom i bojom, nego i likom, a pogotovu oblikom lubanje. Krzno mu je gusto, oko lica, na trbuhu i na stražnjoj strani nogu dulje nego na ostalim dijelovima tijela, a sastoji se od dulje ili kraće, od glatke ili kovrčaste dlake. Boja krzna pokazuje sve nijanse od crnkasto-smeđe do tamnocrvene i žućkastosmeđe, odnosno od crnkastosive, i srebrnastosive do blijedožućkaste. Bijela ogrlica mladih životinja može se održati ponekad do visoke starosti. Njuška je u medvjeda manje ili viša izduljena, čelo uglavnom spljošteno, trup nekako zbijen, ponekad i sužen, a noge dulje ili kraće.

Medvjed naraste u duljinu od dva do gotovo tri metra, od čega samo osam centimetara otpada na kusati rep. Do hrpta je visok jedan do 1,25 metra.

Uzmemo li da su njegovi rođaci (sme­đi i crni medvjedi) tek pojedine odlike iste vrste, tada se područje njegove rasprostra­njenosti proteže od Španjolske do Kamčatke i od sjevera Norveške i Sibira do Atlasa u Africi, Libanona i sjeverne Himalaje. U srednjoj Europi je danas gotovo potpuno iskorije­njen. Uvjeti za njegov opstanak su velike, međusobno povezane, teško pristupačne ili rijetko posjećivane šume, bogate bobicama, jagodama i ostalim voćnim plodovi­ma. Jame ispod korijenja ili šupljine u trulim stablima, tamne, neprodorne guštare i močvare sa suhim otocima, pružaju mu utočište i mir pred njegovim smrtnim neprijateljem, čovjekom.

Njegova silna snaga i čvrste, tvrde pandže izvanredno mu olakšavaju penja­nje. Penje se i uz vrlo strme stijene, ako nađe ikakvo uporište. Na drveće se uspinje bez poteškoća. Vode se ne boji, ljeti često ulazi u nju, da se ohladi i oslobodi nametnika u kombinaciji s valjanjem po zemlji.

Dok ima dovoljno biljne hrane, obično ne jede drugu hranu, ali ako ga pritisne nevolja ili ako se naučio na životinjsku hranu, medvjed postaje grabežljivcem u punom smislu te riječi. Tada lovi sve veće životinje. Veće životinje u pravilu napada straga, pošto ih je natjerivanjem izmorio.

Jeleni, srne i divokoze mu gotovo redovito pobjegnu jer su brzi. Na sjeveru Skandinavije revno i dugotrajno progoni sobove. Lovi i ribe, pa zbog njih prolazi riječnim tokovima do velikih udaljenosti.

Mladi medvjedi su vrlo zabavne životi­nje. Pokretni su, ali i nespretni kao i sva mladunčad i zbog toga simpatično smiješni. Veoma se vole igrati i naravno kroz igru se pripremati za život koji slijedi kada odrastu.

mrki medvjed

Crni medvjed (Ursus americanus) u duljinu naraste najviše do dva metra, a do hrpta je visok nešto preko metra. Krzno mu se sastoji od dugačke, čvrste i glatke dlake koja je samo na čelu i na njušci kraća. Dlaka mu je sjajno crna, ali s obje strane gubice ta boja prelazi u mutnožutu.

Crni medvjed živi posvuda u Sjevernoj Ame­rici. Pronađen je u svim šumovitim podru­čjima, od istočne obale pa do granice Kalifornije i od područja sjevernih krzna-ša do Meksika. Šuma mu pruža sve što treba. U proljeće obično traži hranu u bogatim riječnim udolinama, pa zbog toga obilazi guštare što obrubljuju obale rijeka i jezera. Ljeti se povlači u šume, u kojima nalazi obilje raznovrsnih plodova. Prije zime kopa na dobro sakri­venom mjestu prikladan ležaj, gdje, s vre­mena na vrijeme spava.

Crni medvjed  iako izgleda nespretno, jedna itekako budna, pokretna, sna­žna, spretna i izdržljiva životinja. Brzina u odnosu na čovjeka je drastično u medvjedovu korist. Izvrsno pliva, a u penjanju je pravi maj­stor. U svakom je pogledu spretniji od našega mrkog medvjeda. Inače oba imaju sličnu narav.

crni medvjed

Tibetan­ski medvjed ogrličar (Selenarctos thibetanus). Veličinom zaostaje ponešto za crnim medvjedom, ali mu je izgledom vrlo sličan. Tijelo mu je razmjerno vitko, a njuška zašiljena. U pogledu boje i dlakavosti postoje ipak prilične razlike. Osim čupave grive na vratu, bjeličaste donje usne i bijele šare na prsima, krzno mu je jednolično crno. Mrlja na prsima nalik je slovu Y. Počinje kod ključne kosti, odakle se po sredini prema prsima proteže u bijelu prugu.

tibetanski medvjed ogrličar

U sjevernoj Indiji i u Kašmiru živi indijski medvjed ogrličar. Najradije se zadrža­va u šumama, u blizini oranica i vinograda, dok u jugoistočnom Sibiru nastanjuje šume visokostablašica. Kad u Ka­šmiru dozru orasi i dudovi, uspinje se na najviša stabla, da se domogne sočnih plo­dova.

Malajski med­vjed (Helarctos malajanus), životinja široke njuške, malih ušiju, sitnih bezizražajnih očiju i razmjerno gole­mih šapa, dugačkih i snažnih pandža. Dugačak je otprilike 1,40 m, a do hrpta je visok oko 70 cm. Kratkodlako gusto krzno je, osim mutnožutih strana njuške i žute, odnosno svijetle potkovaste mrlje na prsima, sjajno crno. Malajski medvjed živi u Nepalu i sjevernoj Indiji. Osobito voli slatko voće i plodove. Nasadima kakaovca nano­si znatne štete, na drveću kao i na tlu.

malajski medvjed

Medvjed surlaš (Melursus ursinus) je velika životinja. Za njega su značajni, kratak, debeo trup, niske noge, prilično velika stopala čiji su prsti oboru­žani golemim srpastim pandžama, plosna­ta izbočena i tupasto-šiljasta njuška s jako isturenim usnicama, i dugačka čupava dlaka koja na zatiljku stvara grivu i sa strane se nisko spušta.

Medvjed surlaš je dugačak, zajedno sa 10 cm dugačkim kusastim repom, samo 1,80 m, a do hrpta je visok otprilike 85 cm. Životinju lako prepoznajemo. Glava s plosnatim čelom produljuje se u dugačku njušku sličnu rilu, neobične grade. Nosna hrskavica se naime proširuje u plosnatu, pomičnu plohu na kojoj se ističu poprije­ko razvučene nozdrve s tankom pregrad­nom stijenkom. Nosnice su mu izvanredno pokretljive te s njima prima mnoštvo informacija iz okoliša. Dugačak, uzak i plosnat, na vrhu kao odrezan jezik pomaže u oblikovanju rila, kojim životinja hvata i privlači razne predmete, tako da ih može čak doslovce posisati. Gruba dlaka tog neobičnog medvjeda je sjajne crne boje.

Domovina medvjeda surlaša je kopneni dio južne Azije, te i Bengalija sa svojim susjednim planinskim područjima, kao i otok Ceylon.

medvjed surlaš

Sjeverni polarni ili bijeli medvjed ( Thalarctos maritimus) se razlikuje od ostalih vrsta te porodice izduženim tijelom, dugačkim vratom, te kratkim, čvrstim i snažnim nogama čija su stopala mnogo dulja i šira od stopala ostalih medvjeda, dok su prsti gotovo do polovine povezani kožicama. Prosječna duljina mužjaka izno­si 2,50 m, a vrlo često i nešto više, a težak je do 800 kilograma.

Dugačko, čupavo, gusto i bogato krzno sjevernog medvjeda sastoji se od glatkog, sjajnog, mekanog i gotovo vunastog osja, koje je najkraće na glavi, vratu i na leđima, dok je na stra­žnjem dijelu tijela, na trbuhu i na nogama najdulje. Sjeverni medvjed nosi snježnu odjeću koja je u mladih životinja srebrnastobijela, a u starijih pokazuje žućkasti odsjaj.

Sjeverni medvjed obitava na krajnjem sjeveru Zemlje, u ledenom polarnom poja­su, a nalazimo ga samo ondje gdje je more većim dijelom godine ili stalno zamrznu­to. Podjednako ga nalazimo u sjevernom polarnom području Euroazije i Amerike. Osim čovjeka ne ugrožava ga nijedno živo biće, pa bezbrižno prkosi najvećoj studeni i najstrašnijim, nama upravo nezamislivim ledenim olujama. On luta kopnom i morem, prelazeći preko ledenog pokrivača i plivajući kroz hladne vode.

Sjeverni medvjed se hrani gotovo svim životinjama koje žive u moru ili na pustim obalama njegove domovine. Njegova ve­lika snaga, koja znatno nadmašuje snagu svih ostalih vrsta medvjeda, te njegova već spomenuta spretnost u vodi, znatno mu olakšavaju pribavljanje hrane. Bez mnogo muke kopa svojim snažnim pandžama velike rupe kroz debeli led da bi došao do mora i svoje najdraže hrane, tuljana.

Njegova glavna lovina su različite vrste tuljana, te većinu vremena koristi da uhvati te mudre i hitre životinje. Ugleda li izdaleka tuljana, spušta se tiho u more, približava im se nečujno, protiv vjetra, pa odjednom izranja  bacajući se na plijen, koji mu rijetko može pobjeći. U tim ledenim krajevima tuljani obično leže tik uz rupe u ledu kroz koje se spuštaju u vodu. Plivajući ispod ledene površine, sjeverni medvjed izvanredno sigurno pro­nalazi takve rupe.

Sjeverni medvjedi žive zimi najčešće  na velikim ledenim santama koje plutaju morem, a znaju biti velike i desetke kilometara. Skotne medvjedice se naprotiv zimi povlače na kopno i u naj­hladnijim mjesecima okote mladunčad. Ubrzo nakon parenja, obično u srpnju, medvjedica priprema ležaj ispod kakve pećine ili ispod nadsvođenih ledenih gromada, a često iskopa i plitku jamu u smrznutom snijegu, pa toplinom svojega tijela malo otopi ležaj uokolo, svojim toplim dahom izdubi odozgo neku vrstu svoda i pušta da je snijeg ondje zaspe. Prije nego što se povuče u brlog, medvjedica prikupi znatnu količinu sala pod kožom i od njega živi čitavu zimu. Ona, naime, ne napušta svoj brlog prije nego što se proljetno sunce prilično visoko digne.

Svoju mladunčad majka vrlo pomno i nježno njeguje, hrani i štiti.

polarni medvjed

Veliki panda (lat. Ailuropoda melanoleuca) 

pripada porodici medvjeda (Ursidae), a prebivaju u područjima središnje i južne Kine, tj. u području Sečuana i Tibeta.

Veliki panda je istovremeno i jedina vrsta (Ailuropoda melanoleuca) roda Auliropoda.

Njegovo glavno jelo je bambus, ali može jesti i drugu hranu, kao što je med, a jede također i jaja,ribu, i neke insekte zajedno s bambusom. To su neophodni izvori bjelančevina bez koji veliki panda ne bi imao adekvatnu prehranu. Veliki panda je jedna od najugroženijih životinja na našoj planeti, otprilike 1590 panda živi u divljini, te oko 10% od tog broja u raznim ustanovama poput zooloških vrtova i drugih ustanova koje skrbe o ugroženim životinjama.

Odrasli primjerci velikih panda su dugački od 120 do 180 centimetara, uključujući i rep koji cca dužine 13 centimetara.

Visina velikih pandi je između 60 i 90 centimetara, a težina kod mužjaka iznosi oko 160 kilograma, a ženke teže oko 130 kilograma, neke ženke znaju biti i puno lakše, cca 75 kilograma.

Boja koja je temelj njihovog gustog, vunastog krzna je bijela, noge su crne boje. Crna boja s prednjih nogu produžava se preko ramena i tvori pojas oko prednjeg dijela tijela. Uške su im crne kao i područje oko očiju, a ponekad i vršak repa.

Nije točno poznat razlog tako upadljive obojenosti panda. Kao mogući razlozi razmatraju se zastrašujuće djelovanje na neprijatelje, bolja termoregulacija, ili bolje skrivanje u prirodnom okružju od raznih predatora

Glava pande čini se krupnijom od glava drugih medvjeda zbog izraženije lične kosti i snažnije muskulature vilice za žvakanje. Kao većina medvjeda, ima 42 zuba, ali su mu pretkutnjaci i kutnjaci veći i širi nego kod drugih vrsta ove porodice, što je prilagodba specifičnoj prehrani. Još jedna specifičnost ove vrste je i “lažni palac”, izraslina kojom pridržava bambus dok ga jedu.

Velike pande borave prvenstveno na tlu, no veoma su dobri penjači i izvrsno plivaju. Za razliku od drugih medvjeda, ne mogu se uspraviti na stražnje noge. Jedu uglavnom sjedeći, tako da im prednje šape ostaju slobodne za dohvaćanje i držanje hrane. Aktivni su uglavnom u sumrak i noću, a danju spavaju u raznim šupljinama u prirodi poput šupljih stabala ili pećinama.

Veliki pande su životinje koje žive samotničkim životom. Teritorij ženki velik je od 30 do 40 hektara i odlučno ga brane od drugih ženki. Mužjaci nemaju svoje teritorije već su klasične lutalice. Često se susreću s drugim pripadnicima svoje vrste ali unatoč tome se izbjegavaju. Svoju nazočnost označavaju tako da grebu stabla i s uriniranjem.

Za razliku od drugih vrsta medvjeda velike pande ne spavaju zimski san. Zimi silaze u niža područja koja su u to vrijeme nešto toplija od njihovih ljetnih staništa, a ljeti se vraćaju u više predjele gdje je temperatura prilagođenija njihovim životnim uvjetima.

Odrasli primjerci moraju dnevno pojesti 10 do 20 kg bambusa. Pored bambusa, jedu i neke druge biljke kao što su encijan, iris, vučac ili šafran, a u manjoj mjeri gusjenice i malene kralježnjake.

Probavni sustav velikih panda pokazuju, iako ne idealno, neke prilagodbe svojoj pretežno biljnoj hrani. Jednjak im je prevučen rožnatim slojem, želudac ima debele stijenke i podsjeća na mišičavi želudac ptica. Površina debelog crijeva im je dosta veća od one drugih medvjeda, a nemaju slijepo crijevo.

 Razdoblje parenja velikih panda je od ožujka do svibnja. Inače samotnjačke životinje, u to vrijeme se sreću u parovima. Pri tome može doći do borbi između mužjaka za pravo na parenje. Kao i kod drugih medvjeda, i kod velikih pandi Nidacija ili ugnježđivanje oplođene jajne stanice u sluznicu materice ili u neki drugi dio genitalnog trakta žene, ili u peritoneum je odgođena

Većina kočenja događa se u kolovozu ili rujnu, ženka panda koti jedno ili dva mladunca jako rijetko tri. Novorođene pande su vrlo sitne, teške su od 90 do najviše 130 grama.

veliki panda

Veliki panda je simbol  Word Wildlife Funda (WWF).

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.