PSI canidae – canis lupus familiaris Od njih je sve počelo!

PSI canidae – canis lupus familiaris su porodica unutar natporodice psolikih životinja. U tu porodicu pripadaju lisice, razne vrste poznate kao kojoti, vukovi, ali i domaći psi. Danas su rasprostranjeni na svim kontinentima, ali ih prvobitno nije bilo u Australiji, na Novom Zelandu, Novoj Gvineji, Madagaskaru i Antarktici. Međutim, danas su gotovo svuda udomaćeni, i to uz pomoć čovjeka. Psi su se razvili u oligocenu na području Sjeverne Amerike od životinje koja je bila veličine lisice a i potsjećala je na nju, samo što je još mogla uvlačiti pandže.

Građom tijela psi se na prvi pogled ne razlikuju bitno od mačaka. Svi psi su manji rastom od velikih mačaka. Tijelo im je vitko, a glava malena, izbočena njuška je tupa. Trup im je udubljen u slabinama, a noge visoke s malim šapama. Canidae imaju na stražnjim nogama po četiri potpuno razvijena prsta kao i četiri (Lycaon) odnosno pet (Canis, Cyon, Icticyon, Otocyon) prstiju na prednjim šapama. Snažne pandže ne mogu uvući u šape, pa su tupe. Rep im nije dugačak, a često je obrastao čupavom dlakom.

Imaju 42 zuba, pri tome uvijek po četiri pretkutnjaka s obje strane i u gornjoj i u donjoj vilici.Formula prvih “mliječnih” zubi je: 3 1 3. Još mladi, članovi ove porodice nemaju kutnjake, dok kao odrasli imaju po dva u gornjoj i tri u donjoj čeljusti sa svake strane. Imaju krupne oči, a uši su im zašiljene i veće nego mačje. Ženke imaju brojne sise na prsima i trbuhu.

Plodniji su od mačaka, i najčešće imaju četiri pa do devet mladunaca, iako su poznati i iznimni slučajevi od 18 pa i 23 mladunca u jednom okotu.Jedva je moguće donijeti zaključke o ponašanju ove porodice koje bi bilo zajedničko svim vrstama, jer se pojedini rodovi i vrste previše međusobno razlikuju.

Na primjer, sve vrste ove porodice su po definiciji mesojedi i stoga svi imaju nagon lova i ubijanja, no on se značajno razlikuje već između vukova i domaćih pasa. Razlike u ponašanju između, na primjer vukova i lisica izražene su već kod mladunaca u dobi između četvrtog i petog tjedna starosti. Psi su zasigurno jedna od najomiljenijih vrsta kućnih ljubimaca, jednostavno im je teško odoljeti!

PSI VRSTE

U drugu porodicu zvijeri svrstavamo pse (Canidae). Građom svojega tijela psi se ne razlikuju baš mnogo od mačaka, kako bismo pomislili kad ih površno usporedimo. Tijelo im je vitko, glava malena, izbočena njuška tupa, vrat prilično slab, a trup, koji počiva na četiri visoke noge malih šapa, udubljen je na slabinama. Rep je kratak i često obrastao čupavom dlakom. Na prednjim nogama psi redovito imaju pet prstiju, na stražnjima četiri. Na prstima snažne ali tupe pandže koje se ne mogu uvući u šape.

Oči su krupne, uši većinom zašiljene i veće nego u mačaka. Sjekutići u snažnom zubalu, pogotovu oni u gornjoj čeljusti, razmjerno su veliki, gotovo poput očnjaka, a kutnjaci manje nazupčani nego u mačaka. Očnjaci su im prilično tupi. Lubanja je izduljena, a pogotovu čeljusti. U pogledu divljine, strasti za lovom, psi svakako zaostaju za mačkama te pokazuju pretežito dobroćudnu narav. Već u pradavna vremena bili su psi, barem u Europi, vrlo rašireni sisavci. Isto je tako nesumnjivo utvrđeno da su se vrlo rano, još prije četrdeset milijuna godina pojavili na Zemlji.

U naše su vrijeme rasprostranjeni svugdje gdje prebiva čovjek i to u velikom broju. Borave uglavnom u osamljenim i mirnim krajevima, bez obzira jesu li to planine ili ravnice, prostrane mračne šume, gustiši, stepe ili pustinje. Svi psi imaju dobro razvijena osjetila. Duševne sposobnosti pasa su na visokom stupnju. Skupine na nižem stupnju razvoja pokazuju upravo neobičnu domišljatost i lukavost, djelomice čak na uštrb hrabrosti, dok su druge naprotiv vrlo hrabre. Pitomi pas i divlja lisica postupaju promišljeno, tako da znaju provesti čak pažljivo smišljene planove. U potpuno divljih vrsta opaža se taj visoki stupanj umnog razvoja u velikoj opreznosti, pažljivosti i sumnjičavosti. Samo neizdrživa glad može takvo vladanje katkada izmijeniti u suprotnost.

Psi su inače dobrodušna bića, raspoloženi su za igru i šalu, vedri i veseli, dobroćudni i razmjerno blagi, premda se ne može poreći da i kod njih, kao posvuda, ima iznimaka. Hrane se uglavnom životinjskom ali i biljnom hranom, prvenstveno sisavcima i pticama. Jedu svježe uhvaćeni plijen, a isto tako rado i strvinu, koja je za neke vrste naročito privlačna. Neki psi vrlo rado jedu kosti. Osim toga jedu vodozemce, ribe, školjke, rakove, kornjače, kukce ili med i voće, plodove s polja ili vrta, pa čak i pupove s drveća, biljne izdanke, korijenje, travu i mahovinu.

Neki su od njih vrlo pohlepni i ubijaju više nego što mogu pojesti. Psi su plodniji od mačaka. U prosjeku se može uzeti da kuje kote četiri do devet mladunaca, ali su poznati i iznimni slučajevi u kojima je ženka u jednom leglu okotila 18 pa čak i 23 mladunca. Da bismo pravilno ocijenili domaćeg psa i njegove brojne pasmine, prijeko je potrebno upoznati njegove divlje rođake. Iz njihova života spoznajemo kakav je pas bio prije nego što ga je čovjek pripitomio i izmijenio, ako to smijemo reći, u počovječenu životinju. Pretkom domaćih pasa smatra se vuk. Vjerojatno je da je u nekim predjelima i čagalj odigrao ulogu pasjeg pretka.

Vuk (Canis lupus) nalikuje na velikog mršavog psa na visokim nogama s obješenim repom. Usporedimo li točnije psa s vukom, razlike će se uglavnom pokazati u slijedećem: vučje tijelo je mršavo, trbuh uvučen, noge su tanke s uskim šapama, dugodlaki rep mu visi do peta, njuška se u usporedbi s debelom glavom čini izduženijom i šiljastijom, široko čelo mu pada koso, oči su mu koso smještene a uši uvijek uspravne. Vučje krzno gustoćom i bojom dlake mijenja se prema klimi područja u kojem boravi.

U sjevernim krajevima dlaka mu je dugačka, gruba i gusta, najdulja na donjem dijelu tijela i na butinama. Na repu je čupava a na vratu i na bokovima gusta i uspravna. U južnim krajevima općenito je kraća i oštrija, boja joj je obično blijedo sivkasto-žuta s crnim primjesama. Ljeti sva dlaka poprima crvenkasti ton, a zimi više žućkast, u sjevernim zemljama bjeličastiji a u južnima tamniji. Tu i tamo pojavljuju se i crni tonovi vučje dlake. Odrastao vuk dugačak je do 1,60 m, od čega 45 cm otpada na rep. Do ramena je visok otprilike 85 cm. Još i danas je vuk daleko rasprostranjen premda mu je područje, prema onome što ga je zauzimao u ranijim vremenima, ograničeno. Danas ga u Europi još nalazimo u Španjolskoj, na Balkanu, u Italiji, Poljskoj, Rusiji, a naročito u sjevernoj Norveškoj.

Osim toga je raširen u čitavoj sjeveroistočnoj i srednjoj Aziji, te u Sjevernoj Americi. U osamnaestom stoljeću vuk je živio u svim većim šumskim područjima srednje Europe, a i u devetnaestom stoljeću ubijene su ondje prema službenim podacima još tisuće vukova. Tako je samo u Pruskoj godine 1819. ustrijeljeno 1080 vukova.

vuk

U srednjoj Europi živi samo u visokim brdima, a na jugu, istoku i sjeveru u šumama svih planinskih lanaca, pa čak i u omanjim guštarama, te u močvarnim područjima. U gusto naseljenim krajevima se samo iznimno pokazuje prije mraka, ali u osamljenim šumama odlazi u lov već u popodnevnim satima. Baš kao i lisica šulja se naokolo izviđajući neće li negdje nešto naći za svoj prazni želudac. Susretnemo li dva vuka zajedno, to je skoro redovito, a u proljeće gotovo bez iznimke, ljubavni par. U većim čoporima obično ima više mužjaka nego ženki.

Kad se vukovi jednom okupe u čopor, sve se radi zajednički, tada pomažu jedni drugima i u slučaju potrebe se dozivaju zavijanjem. I u čoporima se vukovi kreću kao kad žive sami, pa prelaze planinske lance čak više od 400 kilometara daleko i pretrčavaju ravnice u krugu većem od tisuću kilometara. Prolazeći iz jedne šume u drugu, kroz čitave predjele, nenadano se pojavljuju u krajevima, gdje ih već odavna, ponekad i godinama nitko nije opazio.

Često, zimi po dubokom snijegu, kreću se vučji čopori u dugačkom lancu, trče jedna tik iza druge, nastojeći po mogućnosti gaziti istim stopama, pa ponekad i stručnjak teško može razabrati koliko je životinja u čoporu. Obično pred jutro nalaze skrovište u gustom dijelu šume. Slijedeće noći put se nastavlja dalje a katkada i natrag. Pred proljeće, nakon parenja, čopori se razdvajaju, a skotna vučica traži, kako to sa sigurnošću tvrde vjerodostojni lovci, većinom u društvu svojega mužjaka, prijašnje ili neko slično boravište, da bi ondje okotila i othranila mlade. Najviše voli loviti sve vrste divljači, jednako dlakavu kao i pernatu. Vuk se međutim zadovoljava i sitnim životinjama sviju rodova i vrsta kralješnjaka, a hrani se i različitim biljnim dijelovima.

Lovi li vuk u čoporima, tada napada i konje i goveda, premda se oni znaju uspješno braniti. Postoje svjedočanstva da se gladni vučji čopori usuđuju napasti čak i medvjeda, te ga nakon žestoke borbe uspijevaju savladati. Sigurno je da vuk napada sva živa bića za koja smatra da ih može svladati. No uvijek i posvuda se, što god dulje može, kloni sukoba s ljudima. U zajedničkom lovu posao je podijeljen, tako da jedan dio čopora progoni plijen, a drugi mu pokušava presjeći ili zakrčiti put.

Naiđu li na stado ovaca, vukovi nastoje odmamiti pse čuvare, što su znali već stari narodi, a zatim napadaju ovce. Za nomadske narode, i sve one koji se bave uzgojem stoke, vuk je sigurno najgori od svih neprijatelja. Događa se i to da potpuno onemogući uzgoj stoke. Vuk posjeduje svu nadarenost i sva svojstva domaćeg psa, snagu i izdržljivost, ista istančana osjetila i isti razum. On je međutim jednostavno divlja životinja u u odnosu na pse koji žive s čovjekom. Vuk kojega muči glad i tjera ga u lov postaje ludo smion i ne boji se ničega, nema načina kojim bi se mogao zaplašiti i pred kojim bi ustuknuo.

Brojnim pokusima je nedvojbeno ustanovljeno da se parenjem vuka s kujom ili psa s vučicom rađaju mješanci, koji donose na svijet potomke također sposobne za razmnažanje. U suptropskoj i tropskoj Africi čagljevi zauzimaju mjesto vukova.

Obični ili zlatni čagalj (Canis aureus) naraste gotovo metar, od čega mu na rep otpada 30 centimetara. Građen je snažno, ima visoke noge i kratak rep. Njuška mu je šiljatija nego u vuka, ali tuplja nego u lisice. Čupavi mu rep visi do petnog zgloba. Uši su mu kratke te mjere najviše četvrtinu duljine glave i široko su razmaknute! Tijelo mu je pokriveno srednje dugačkom, grubom dlakom, kojoj bi se boja teško mogla opisati. Osnovna boja je prljavoblijeda ili sivkastožuta, a na leđima i bokovima prelazi u crnkastu. Ponekad se čini crno valovita ili je na leđima krase tamne nepravilne pruge. Ta se osnovna boja oštro razdvaja od boje na bokovima, stegnima ipotkoljenicama, koje su svjetlije, te kao i njuška, glava i vrat izgledaju blijedocrveni.

obični ili platni čagalj

Po načinu života čagalj kao da predstavlja spojnu kariku između vuka i lisice. Lisici je uostalom sličniji nego vuku. Danju se zadržava u skrovištima, a predveče odlazi u lov, glasno zavija da bi prizvao druge pripadnike svoje vrste, pa onda lovi zajedno s njima, jer voli društvo, ali zna i sam loviti. Čim se spusti noć, čuje se njegovo turobno zavijanje, slično zavijanju naših pasa.

Sedlasti čagalj (Canis mesomelas), stanovnik unutrašnje i južne Afrike, vrlo je niska stasa pa se od ostalih čagljeva po tome i razlikuje a još više oblikom glave. Glava mu je naime građena poput lisičje. Posebno se odlikuje vrlo velikim ušima, koje su uz korijen široke a na vrhu šiljaste, i na blizu postavljene. Velike smeđe oči imaju okruglu zjenicu. Krzno mu je gusto, fino i kratkodlako.

sedlasti čagalj

Lijepe je hrđasto-crvene boje, koja na donjoj strani tijela prelazi u žučkasto bijelu. Gornji dio tijela pokriva plašt crne dlake, sa strana oštro omeđen i ukrašen bijelim mrljama. Sedlasti čagalj premašuje duljinom svojeg rođaka, ali visinom zaostaje za njim.

Stepski vuk ili prerijski vuk, kojot (Canis latrans) izgleda kao da je u svoj izgled sklopio ponešto od vuka, a ponešto od lisice. Od vuka ima trup i rep te snažne noge, a od lisice šiljatu njušku. Krzno mu je prljavo-žućkasto-sivo. Odrasli kojoti dugi su do 1,40 m, pri čemu 40 cm otpada na rep. Do ramena je visok jedva 55 cm. Prerijski vuk je u unutrašnjosti Sjeverne Amerike nadaleko rasprostranjen, a prema jugu sve do Meksika. Za vrijeme parenja živi u jamama što ih sam iskopa. U to vrijeme prerijom odzvanja njegov glas, neobično na kraju malo razvučeno lajanje, slično glasanju naših lisica.

Mnogi su indijanski psi likom vrlo nalik na prerijskog vuka, što ukazuje da je između tih životinja dolazilo do parenja i oplodnje. Pas umije izvrsno trčati i plivati, a donekle se i penjati na mjesta koja su u pravilu rezervirana za mačke. U brzom trku može izvoditi velike skokove, ali ne može brzo mijenjati smjer trka.

Svi psi spavaju rado i mnogo, ali u razmacima, a san im je vrlo lagan i nemiran, sanjaju kao i ljudi dok spavaju pa to pokazuju mahanjem repa, trzanjem, režanjem i ponekada tihim, a rijeđe glasnim lajanjem. Neki psi vole vodu, dok je neki izbjegavaju. Pasmine pasa se međusobno razlikuju duševno i tjelesno. Nepokolebljiva vjernost i privrženost gospodaru, bezuvjetna poslušnost i odanost, stroga budnost, blaga ćud, ugodno ophođenje, uslužno i prijazno vladanje, sve to su istaknute značajke njihova karaktera. Ni jedan jedini pas ne posjeduje ih u podjednakoj mjeri, uvijek poneko svojstvo zaostaje a drugo se ističe. Pri tome odgoj igra veću ulogu nego što se općenito misli.

stepski vuk - kojot

Kuja se tjera dvaput godišnje, većinom u veljači i kolovozu, pa to stanje traje devet do četrnaest dana. U to vrijeme okupljaju se oko nje svi psi iz susjedstva, čak i oni koji žive udaljeni i po nekoliko kilometra. Prije parenja prati pas kuju ukorak i udvara joj svim mogućim vještinama da bi pridobio njezinu sklonost. Svaka njegova kretnja je smišljenija, ponositija i osebujnija nego što je to inače. U tom slučaju pas nastoji svim sredstvima, koja mu stoje na raspolaganju, pokazati kako je vrijedan ljubavi.

U to spada njuškanje, prijazno ogledavanje, neobično zabacivanje glave, nježan pogled, lavež kojim kao da moli, i slično. Prema ostalim mužjacima, pas koji je odabrao kuju za parenje pokazuje agresiju. Naiđu li dva podjednako snažna psa jedan na drugoga u blizini kuje, često dolazi do žestoke borbe. Šezdeset i tri dana nakon parenja, kuja će okotiti tri do deset, obično četiri do šest, a iznimno i više od deset mladih, koji su narednih deset do dvanaest dana “slijepi”. Kuja se brine o svojim mladuncima, doji ih, čuva, liže, brani i često ako je potrebno prenosi s jednog mjesta na drugo, nježno ih hvatajući zubima za mlohavu kožu na vratu.

Većina pasmina u stariju dob ulazi oko 12-te godine, što naravno ovisi i o pasmini. To se podjednako vidi na njihovom tijelu kao i na njihovom držanju. Dlaka im sijedi, osobito na čelu i na njušci, zubi postaju tupi ili ispadaju, pas je tromiji. Mnogi psi potpuno gube glas i oslijepe. Uostalom, poznati su primjeri da su psi doživjeli starost od dvadeset pa čak od dvadeset šest i više godina, ali to su rijetke iznimke. Današnja veterinarska medicina je značajno produžila životni vijek psima.

Lisica (Vulpes vulpes), za lisicu su karakteristične slijedeće značajke: dugačka je do 1,30 m, od čega joj rep mjeri oko 40 cm, a do ramena je visoka samo 35 cm. Glava joj je široka, čelo pljosnato, a njuška, koja se naglo sužava, dugačka i tanka. Oči joj leže koso dok su uspravne uške pri korijenu široke a pri vrhu usiljene. Zbog gustog dugodlakog i mekanog krzna, tijelo joj izgleda krupno, ali je u stvari izvanredno vitko i vrlo snažno. Noge su joj tanke a rep dugačak i kitnjast. Lisica ima krzno koje potpuno odgovara njezinom životu lovca. Boja joj je mutno sivkasto-crvena, pa se vrlo dobro prilagođuje tlu. Podjednako dobro odgovara listopadnoj kao i crnogoričnoj šumi te veoma zaraslom gustišu, bili oni visoki ili niski.

Jednako se prilagođuje livadama i oranicama, kao i kamenjaru. Lisicu, koja se oprezno šulja, teško možemo opaziti jer bojom nalikuje okolini. Raznolike osobine omogućuju lisici da nađe prikladno skrovište i ondje gdje se drugi grabežljiva, upravo zbog pomanjkanja zaklona, ne bi mogli zadržavati. Lukavo i spretno ona će se i u takvom, za ostale životinje nepogodnom skloništu, trajno i uporno održati. Svoju nastambu lisica odabire vrlo oprezno. To su duboke, obično razgranate jame medu kamenjem, korijenjem ili na drugim povoljnim mjestima koje završavaju prostranim rovom u brlogu.

Ako je ikako moguće lisica neće sama iskopati svoju jamu nego će se naseliti u staru napuštenu jazbinu, ili u takvim jamama i brlozima stanuje zajedno s jazavcem, premda on nerado podnosi društvo drugih životinja. Sve veće lisičje jame prvobitno su izrovali jazavci. Ako je moguće, lisica će svoju jamu iskopati uz obronak, tako da hodnici vode naviše i prodiru dublje ispod tla. Lisica lovi sve živo, od laneta do kukca, ali najradije miševe, koji vjerojatno predstavljaju glavni dio njezine prehrane. Najrevnije progoni kuniće i zečeve, ali se usuđuje prišuljati lanetu ili teletu jelena, ako smatra da tog trenutka nitko ne pazi na nju.

Ne samo da pljačka gnijezda svih ptica koje se gnijezde na tlu, proždirajući jaja i mlade ptiće, već pokušava nadmudriti i odrasle ptice koje dobro lete. Gotovo uvijek postiže zadani cilj. Pliva i gazi kroz močvare i neprohodne predjele, da bi se domogla ptica koje se gnijezde na vodi. U velikim vrtovima i vinogradima sigurno je čest gost, češći nego što to čovjek obično vjeruje. Ondje hvata skakavce, hrušteve i njihove grčice, gujavice i razne druge sitne životinje ili traži slatke kruške, šljive, grožđe i drugo voće.

Luta uz potok da bi uhvatila neku ribu ili raka. U lovu se ponajviše brine za svoju sigurnost. Nikada ne ulazi u dvorišta koja čuvaju psi. Sve što ne poznaje pobuđuje njezinu sumnju, a kad jednom postane nepovjerljiva, umije se izvanredno suzdržavati. Ako uvidi da je potpuno sigurna, njezina opreznost popušta i slobodno lovi.

Usred bijelog dana ulazi u seoska dvorišta, pa na očigled ukućana hvata kokoš, patku ili gusku i bježi s plijenom, te ga mirno odnosi svojim putom. Lisica trči brzo, ustrajno i izvanredno spretno. Umije se prikradati, nečujno puzati tik uz tlo, ali isto tako juriti i skakati dugačkim skokovima. Čak je i dobri lovački psi rijetko uspijevaju uhvatiti. U brzom bijegu obično ispruži rep ravno prema natrag, a kad mirno korača gotovo joj se dotiče tla. Vode se nimalo ne boji, već naprotiv lako i brzo pliva i preko većih rijeka. Prilično spretno se vere pa je katkada možemo naći i na drveću do pet metara iznad tla. Javlja se kratkim lavežom koji završava snažnim i visokim kreštanjem.

crvena lisica

Vrijeme parenja počinje sredinom veljače i traje nekoliko tjedana. U to vrijeme pridružuje se jednoj ženki uglavnom po nekoliko mužjaka koji je prate u stopu i udvaraju joj poput pasa. U to vrijeme njihovo je lajanje češće nego inače. Suparnici se znaju žestoko potući pa se dva lisca s najvećom snagom bore za jednu ženku. Potkraj travnja ili početkom svibnja lisica okoti mlade. Broj njezine mladunčadi varira od tri do dvanaest. Majka ih vrlo nježno njeguje i u prvim danima njihova života ne miče se od njih, kasnije izlazi iz jame tek kad se dobrano spusti mrak, da bi što bolje prikrila svoje skrovište.

Mjesec ili mjesec i pol dana nakon što su se okotili, mali se ljupki lisičići, pokriveni crvenkastosivom paperjastom dlakom usuđuju u tihe sate izaći iz jame, da bi se sunčali i igrali međusobno ili s majkom. Kad mladunci malo poodrastu, tada za lijepa vremena uvečer i ujutro leže pred ulazom u jamu i čekaju povratak majke. Ako im se vrijeme čekanja otegne, mlade lisice znaju zalajati i time se ponekad same odaju. Već u srpnju mladunčad prati majku lisicu u lovu. Mladunci znaju uostalom već i sami izaći u lov, pa danju ili u sumrak pokušavaju iznenaditi nekog zečića, mišića, ptičicu ili drugu životinjicu.

Jednako kao pas, i lisica znade oboljeti od bjesnoće. Poznati su primjeri da je lisica, oboljela od te strašne zaraze u po bijela dana utrčala u naseljeno mjesto i ondje napadala i grizla sve na što bi naišla. U afričkim pustinjama i u susjednim područjima Azije žive vrlo ljupke male pustinjske lisice. To su patuljci u čitavoj obitelji pasa, a osobito u rodu lisica. Vrlo su nježno građene, imaju mutnožuto krzno, pa se od svojih rođaka uglavnom razlikuju velikim i dugim ušima, dvije vrste od tih lisica imaju tako velike uši da premašuju sve uobičajene mjere.

Svrstavamo ih u poseban rod pod nazivom dugouhe lisice. Najljepši i najljupkiji među tim pustinjskim primjercima je prava Pustinjska lisica (Fennecus cerdo). To je najmanja vrsta lisica. Zajedno s repom, dugačkim otprilike 20 cm, pustinjska lisica dugačka je najviše 65 cm, a do hrpta je visoka svega 20 cm.

pustinjska lisica

Čitavo je tijelo je prekrasno građeno. Uške su joj dugačke gotovo kao glava, a više od polovine glave široke. Krzno je mekano kao svila, a u zimi se popuni vrlo gustom poddlakom. Pustinjska lisica živi posvuda u sjevernoj Africi ali se dobro osjeća samo u pravim pustinjama, i to u udolinama u kojima ima vode i koje nalikuju na prave stepe.

Hijenski pas (Lycaon pictus) također pripada porodici pasa. U duljinu naraste najviše do 1,5 m, od čega na rep otpada 35 do 40 cm, pa je otprilike velik poput slabijeg vuka. Čini se da ne postoje niti dva hijenska psa s potpuno jednakim šarama, tek na glavi i na zatiljku šare su približno slične. Glavne boje su bijela, crna i oker-žuta. Neke su jedinke pretežno bijele, a druge crne osnovne boje, na kojoj su svjetlije ili tamnije mrlje prilično jako ističu. Mrlje su, osim toga, nejednake, nekad manje, nekad veće i različitog oblika, često su raspoređene po čitavom tijelu.

hijenski pas

Hijenski psi žive u afričkim stepama južno do Sahare. Oni su danje i noćne životinje. Vole živjeti u ovećim skupinama pa ih stoga često nalazimo u čoporima od trideset do četrdeset primjeraka. U lov odlaze zajednički. Krasan je prizor promatrati te lijepe, hitre i glasne životinje u lovu. Znaju u bijeg natjerati veliku sabljastu antilopu. Ona poznaje progonitelje pa svim snagama juri u elastičnim skokovima preko stepe, za njom se natisne hajka, lajući, zavijajući i cvileći. Ti pjegavi lovci nikada se ne umaraju, već neprekidno jure dugačkim skokovima.

Kad se prvi redovi lovaca umore, zamjenjuju ih oni straga, koji su štedjeli snagu presjecajući zaobilazne lukove u kojima juri hajka. Tako se izmjenjuju dokle god traje lov. Naposljetku se divljač umori i zaustavlja, pa progon prestaje. Pouzdajući se u svoju snagu, antilopa se suprotstavlja neprijateljima. U velikim lukovima zamahuje vitkim rogovima iznad tla. Iako antilopa smrtno pogađa ponekog progonitelja, hijenski psi je redovito već poslije jedne minute obaraju na zemlju i ubijaju.Mladi hijenski psi kote se u rupama u zemlji. Obično ih hrani čitav čopor.

Hijene (Hyaenidae) Malo je životinja o kojima kolaju tako brojne pustolovne bajke kao o hijenama. Već su i stari narodi pripovijedali o njima najnevjerojatnije priče. Tvrdili su da psi gube glas i sva osjetila, čim na njih padne sjena hijene. Govorili su da te zvijeri oponašaju ljudski glas da bi primamile čovjeka u blizinu kako bi ga potom iznenada napale i ubile. Ljudi su vjerovali da pojedine jedinke tih životinja u sebi sjedinjuju oba spola (zabluda vezana uz veliki klitoris kod ženki), te da po miloj volji može mijenjati spol; čas biti mužjak, a čas opet ženka.

Najneobičnije je da se te priče ponavljaju gotovo u svih naroda koji su upoznali hijenu. U povijesti arapskih naroda postoji pravo obilje bajki o tim životinjama. Oni su čvrsto vjerovali da ljudi pobjesne, ako jedu mozak hijene. Također su zakapali glavu ubijene hijene da bi opakim čarobnjacima onemogućili da se posluže čarolijama. Oni su bili čvrsto uvjereni da hijene nisu ništa drugo do zakrabuljeni čarobnjaci, koji danju hodaju u ljudskom liku, a noću poprimaju lik hijene na propast svih pravovjernika Za takove priče i bajke potreban je i naročiti lik. Životinja kojoj se pripisuju tolika čuda mora svojom pojavom pokazivati osobite značajke. To doista potvrđuju hijene. Slične su psima, a ipak se svim dijelovima tijela razlikuju od njih.

hijena

Sve su hijene za naše poimanje lijepog, ipak malo daleko od te definicije. Tijelo im je zbijeno, vrat debeo, glava čvrsta, a njuška snažna. Svinute prednje noge dulje su od stražnjih, tako da im se leđa spuštaju prema stražnjim nogama. Uske su im narijetko obrasle dlakom, a oči kose. Debeli, prividno ukrućen vrat, gusto obrastao rep koji se spušta do petnog zgloba, te dugačko, rastresito krzno, koje se duž leđa produljuje u grivu sličnu svinjskim čekinjama i, naposlijetku, mračna i mrka boja dlake, sve se to povezuje u neugodan dojam.

K tome su sve hijene noćne životinje, kreštava glasa, pohlepne su, proždrljive, oko njih se može uvijek osjetiti neugodan vonj. Hijene žive u južnoj i zapadnoj Aziji, a i u Africi ih ima mnogo. U prethistorijsko doba hijene su bile rasprostranjene na mnogo većem području Zemlje, pa su živjele i u srednjoj Europi, kako to dokazuju brojni ostaci fosilnih kostiju spiljskih hijena.

Pjegava hijena (Crocuta crocuta) razlikuje se svojim snažnim tijelom i pjegastim krznom od prugaste. Na bjeličasto-sivoj podlozi, koja prelazi u blijedo-žutu, nalaze se, na bokovima i na stegnima, smeđe mrlje. Boja im znatno varira, pa nailazimo na tamnije i svjetlije primjerke. Pjegasta hijena je dugačka 1,30m, a do hrpta seže otprilike 80 cm. Pjegasta hijena živi u južnoj i istočnoj Africi sve do Rta Dobre Nade, do 17. stupnja sjeverne širine. Ondje gdje je brojnija, gotovo potpuno istiskuje prugastu hijenu.

pjegava hijena

Prugasta hijena (Hyaena hyaena) je dobro poznat stanovnik zooloških vrtova i zvjerinjaka. Krzno joj je dugačko, oštro i dugodlako. Osnovna boja joj je žućkasto-bjeličasto-siva s jasnim poprečnim crnim prugama. U duljinu mjeri prosječno oko jedan metar.

prugasta hijena

Područje rasprostranjenosti prugaste hijene pruža se od Sierra Leone na istoku gotovo čitavom Afrikom i srednjom Azijom do Altaja. Ona živi u sjevernoj Africi, Palestini, Siriji, Perziji i Indiji, a isto tako u većini južnoafričkih zemalja. Nigdje nije rijetka, a u nenastanjenim je krajevima čak neobično česta. U njezinoj domovini ima općenito toliko strvine, ili bar kostiju, da ju glad jako rijetko prisiljava na napad na žive životinje.

4 komentara na ovom članku

  1. Veoma, veoma opširan i dobar članak 😀

    Odgovori
  2. A da, SRETNA NOVA 2013 😀

    Odgovori
  3. Stvarno odličan i opširan članak o psima i njegovim rođacima…

    Odgovori

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.