Najbolji pas na svijetu

Dragi moj Lesi,

često se sjetim dana kad sam te prvi put vidjela, bio je kraj ljeta 2004. Pojavio si se u našoj šumici i odmah sprijateljio sa svima, i ljudima i psima i mačkama. Već sam tada naslućivala da se u tebi krije jedan poseban pas. Znam da pridjev ” ljubazan” ne ide uz psa ali ti si bio baš takav. Pristojno si svima prilazio, nikad se nisi nametao ni gurao. Uvijek si bio onako sa strane, čekajući da se svi izredaju za maženje, tek onda bi nam se približio. Mislila sam da imaš vlasnika koji te neoprezno pušta bez nadzora ali ubrzo sam shvatila da nemaš nikoga.

Počele su kiše, noći su bile sve hladnije a ti si spavao u šumici, ispod borova, na mokroj travi. Sjećam se kako sam stalno gledala kroz prozor da provjerim da li si u blizini. Brinula sam se da se ne razboliš ili ne nastradaš, i u najtolerantnijem okruženju nađe se netko sa manjkom tolerancije. To je potvrđivao i metak od zračnice u tvom uhu.
Sav zdrav razum mi je nalagao da jednostavno nemam gdje smjestiti još jednog psa, pored već postojećeg zoološkog vrta u mojoj kući ali pogled na tvoje mokro i drhturavo tijelo nije mi dao mira. Tvoje oči kao da su mi govorile: “Znam, razumijem da me ne možeš uzeti, ne brini, bit ću ja dobro”.

Uzela sam te.

Moja potraga za tvojim vlasnikom nije dala rezultate, poljepila sam cijeli grad sa tvojim slikama, oglasila te svugdje ali nitko se nije javio. Tek nakon nekoliko godina sam saznala da su te tvoji vlasnici koji su živjeli jako blizu, ostavili kad su se preselili desetak kilometara od Pule. Uzeli su sav namještaj, sve stvari. Tebe su ostavili.

Mnogo godina kasnije jedna članica tvoje bivše obitelji prošetala se našom ulicom i vidjevši te u mom dvorištu samo mi rekla: “To je bio moj pas, zove se Lesi. Mi smo živjeli s druge strane šumice, došli smo u posjetu susjedima. Nismo ga mogli uzeti kad smo selili ali vidim da se dobro snašao.” Nisi im zamjerio, razveselio si joj se. A ja sam joj svašta rekla.

Prolazile su godine. Ti si uvijek imao srce otvoreno za sve novopridošle pse i mačke, čuvao si napuštene štence, primao u svoj dom ranjene i bolesne, nikad nisi pokazao ni trunku ljubomore. Uz tebe se Lola opustila i naučila igrati, na tebi je Zvončica spavala. Svi su te voljeli, i ljudi i životinje.

Susjedi bi krenuli u šetnju sa svojim psima i pitali da li te mogu povesti sa sobom. Bio si najšetaniji pas svih vremena.

I dalje si bio jako skroman i nenametljiv, mnogo puta su se drugi izborili za više pažnje. Ti si bio toliko dobar i tih da mi se nekad činilo da te i nema.

Puno puta si me podsjetio na one rijetke preostale ljude koji su toliko samozatajni da ih nekad niti ne primjetiš od bučne gomile. Tek malo pomalo shvatiš koliko su posebni, kakav dragulj se krije u njima.

Kako si stario sve si teže podnosio ljetne vrućine. Sjećaš se kako te Ingrid u ljeto 2015.ošišala, bio si kao malo janje. Svi susjedi su negodovali zbog tvog izgleda a ti si bio tako sretan, nije ti više bilo vruće i smiješio si se od uha do uha.

kućni ljubimac lesi

Nisam tada znala da je to tvoje zadnje ljeto, ni slutila nisam.

Bolest se prikrala podmuklo i tiho kao što to bolesti obično i rade. Zamaskirala se u obični kašalj. Ždrijelo ti je bilo puno pjene, sve si teže gutao. Rentgen je pokazao surovu istinu, neoperabilni tumor u području dušnika i jednjaka. Zloćudni. Naša borba je trajala pet tjedana. Bio si toliko hrabar. Najteže mi je bilo gledati tvoje oči, te tople oči koje su me i dalje gledale toliko odano, koje su mi se i dalje veselile kao i prvog dana.

Znaš Lesi, puno maca i pasa sam ispratila na posljednji put. Puno glavica je klonulo u mojim rukama, i znanih i neznanih. I svaki put mi se srce slomilo. Ali usprkos tome znam da svaki vlasnik mora svog vjernog ljubimca ispratiti iza duge, da nikada, baš nikada ne smije reći: “Ja to ne mogu”. Nitko ne zaslužuje da umre okružen nepoznatim ljudima, među hladnim zidovima. Za svu tu ljubav koju su nam dali moramo biti uz njih. Ono što je najteže je procijeniti kad je taj trenutak došao. Nikad ne smijemo dozvoliti da zbog vlastite sebičnosti i straha od gubitka naš ljubimac pati i minutu previše. Ili s druge strane, da bi sebe zaštitili od patnje to napravimo prerano.

Lesi, nadam se da sam osjetila taj trenutak, da nije bilo ni prerano ni prekasno. Sjećaš se kako smo zadnju noć sjedili zagrljeni. Svanulo je, taj trenutak je došao. Molila sam se u sebi da ne zamahneš repićem, to bi me ubilo. A ti si, najbolja moja dušice zamahnuo. Bez obzira što si podnosio teške patnje ti si zamahnuo da meni olakšaš, da mi kažeš da se ne brinem, da će sve biti dobro.

Bio si u mom naručju kad si napustio ovaj svijet. Imala sam prilike reći ti da si bio moj najbolji prijatelj, da mi oprostiš ako sam te nekad povrijedila. Uspjela sam ti reći da si najbolji pas na svijetu…

pas Lesi

Dolina dugina mosta

Postoji jedno mjesto znano kao dolina dugina mosta. U podnožju dugina mosta, što spaja zemlju i nebo, skriva se ta dolina sreće. Napusti li nas voljeni ljubimac, on stiže do toga posebnog, prelijepog i mirnog kutka. Ondje su zelene livade i brežuljci za sve naše voljene prijatelje. Ondje se zajedno igraju i luduju. Jela je i pića na pretek. Sunčano je, i ugodno toplo.

Sve te bolesne, osakaćene, ozlijeđene i stare životinje na tom su mjestu opet mlade, zdrave i jake, upravo onakve kakvih ih se sjećamo u našim snovima o prošlim danima. Sretne su i zadovoljne, ništa im ne nedostaje, postoji tek jedna sitnica – svaka životinja čezne za nekom posebnom osobom koja nije uz nju.

Svi zajedno trče i igraju se. No, dođe i dan kada se životinja iznenada zaustavi i upravi pogled u daljine. Tijelo joj lagano zatreperi. Polako se izdvoji iz grupe i krene. Njezine nožice ili krila nose je sve brže i brže.

Tvoj prijatelj te otkrio, i kada se naposljetku sretnete, opet ćete biti sretno spojeni i nerazdvojni, i nitko vas više nikada neće rastaviti. Sretni poljupci obasipaju ti lice, tvoje ruke ili prsti u nevjerici nježno glade glavu voljenog ljubimca. I opet gledaš u oči svoga vjernog prijatelja, koji je toliko dugo bio nestao iz tvog života, ali nikada iz tvog srca.

I potom zajedno, sasvim mirno i sretno, prelazite dugin most…

Autor nepoznat

Objavljeno uz odobrenje: www.bloggers.media  Autor članka: dr.vet.med. Svjetlana Prodanović

Komentirajte