Zvončica mali borac vas moli za pomoć

O Zvončici sam pisala prije nepunih godinu dana, u srpnju 2014. godine.

Ni sama ne znam koliko sam puta prije toga počinjala pisati o njoj. I svaki put bih odustala, nametnuo bi mi se zaključak da ju ionako nitko neće udomiti i da uzaludno pišem. Ali kad je gledam tako punu života, zaigranu, veselu, bez obzira na sve što je prošla, shvaćam da zaslužuje da saznate da i ona postoji, da se izborila za svoj život svom snagom…

Nađena je u listopadu 2011. godine na pulskoj prometnici u jako lošem stanju. Ubrzo mi je donešena i prvi put kad sam ju vidjela nije mi ličila na malo mače. Imala je jedva dva mjeseca, oči su joj bile upaljene i gnojne, nos šmrkav, uši pune parazita, iz nje su skakale buhe, bila je strašno mršava ali to još i ne bi bio problem. Njeno tijelo je bilo jako čudno, izgledala je kao hrpa kostiju ali pogrešno raspoređenih. Zadnja desna noga je bila okomita na tijelo, savinuta kao kod bogomoljke. U području zdjelice bila je velika kvrga a lijeva strana abdomena bila je jako napuhnuta. I tu nije bio kraj. Ubrzo je postalo jasno da Zvončica ne može kontrolirati ni veliku ni malu nuždu.

Veterinarska obrada te rtg su pokazali da joj je zdjelica smrskana u desetke komadića, noga je bila iščašena, neurološka obrada je pokazala da nema osjeta u repu te je i  urin curio iz nje nekontrolirano.

Sve je upućivalo na to da ju je netko »iscipelario».

Unatoč svemu tome Zvončica je prela, pričala, glasno zahtijevala hranu i mazila se. Ničime nije pokazivala da ju nešto boli ili da pati. Možda bi netko rekao da je bolje takvu macu uspavati ali mi nismo bili takvog mišljenja i  odlučili smo joj pomoći. Počela je simptomatska terapija, antibiotici, kapi, antiparazitici, za ove «lakše» stvari. Sa zdjelicom se nije moglo učiniti ništa osim što je morala strogo mirovati a vrijeme je moralo učiniti svoje.

Prolazili su dani, Zvončica je sve strpljivo podnosila, i injekcije i kapi i tablete i svakodnevna pranja. Napredak je bio jako spor ali ipak ga je bilo. Zvončica se nije žalila, bila je mirna i tiha.

Nakon dva mjeseca desna nogica je bila u normalnoj poziciji a veliku nuždu je počela obavljati voljno, mogla ju je kontrolirati.

Od svih zdravstvenih problema koje je imala ostala je inkontinencija koja je neizlječiva ali kako je vrijeme prolazilo i ona je postala povremena. Najizraženija je kada Zvončica spava ali sada se izmjenjuju periodi kada voljno piški u pijesak i kada joj «pobjegne». Rep joj visi i ne može ga podići te nema osjeta u njemu. Zbog inkontinencije ga je potrebno često prati.

S obzirom na inkontinenciju često ima upale mokraćnih puteva te povremeno ima i mokraćni pijesak.

Bez obzira na sve navedeno Zvončica bi se jako uvrijedila da joj kažete: «Jadna maca». Ona sebe ne doživljava ni jadnom ni invalidnom, dapače, ona je jedna maca sa stavom, pametna i snalažljiva. Mora prisustvovati svim događanjima i biti uključena u sve aktivnosti. Zna si sama otvoriti vrata i od soba i od ormarića pa su potrebne dodatne «mjere opreza».

Svi koji su ju upoznali su se zaljubili u nju, jedino što su uvijek morali micati torbe i slične stvari da ih Zvonči ne popiški 🙂

Pomozimo umiljatoj mački Zvončici

Zbog inkontinencije pod nju je kad leži neophodno podmetnuti deblji ručnik, domestos,ariel i močo vam postanu još bolji prijatelji 🙂 ali to nije ništa u odnosu na količinu veselja kojeg ta maca pruža.

Kod mene tijekom zimskih mjeseci živi u stanu a kad je lijepo vrijeme izlazi u vrt. Odrasla je sa psima i jako ih voli, do te mjere da želi ići u šetnju sa njima što može biti opasno zbog drugih pasa jer ona ne može trčati. Njeno trčanje bi se prije moglo nazvati brzim hodanjem pa ju preventivno zatvaramo u stan kad izlazimo jer nas inače prati. Taman pomislimo da smo joj pobjegli a ona iskoči iz nekog grma.

Kao što sam napisala na početku, ne vjerujem da će mi se itko javiti da bi udomio Zvončicu. Pored svih tih zdravih maca koje traže dom tko bi udomio inkontinentu macu? Međutim osim što je inkontinentna ona je i slatka, umiljata, pametna, zabavna i još puno toga što ljudi na žalost  ne vide jer ta dijagnoza- inkontinentna prevlada i sve ostalo postane nebitno.

Napisala sam priču o njoj jer je ona zaista bila pravi borac, cijelo ovo vrijeme mi dokazuje da je odluka da se borimo za nju bila jedina ispravna. Ona se veseli svakom novom danu i u tim pametnim očima vidite pitanja: Što će mi današnji dan donijeti? Da li će biti lud i zabavan kao jučer? Na koje drvo ću se danas popeti? Kojeg leptira ću pokušati uhvatiti? Kojoj maci ću opaliti šamar?

Zvončica živi život punim plućima kao da zna da ga je skoro izgubila. Njena priča je dokaz da ne treba odustati, možda će vam se činiti da nema šanse za neku macu ili psa ali onda život pokaže da ipak ima, da se i najteži slučajevi ipak oporave.

Zvončica je bila izuzetno hrabra i strpljiva maca i nikad, baš nikad mi nije palo na pamet da bih je zbog težine ozljeda dala eutanazirati.

U ovih godinu dana od objave njene priče nitko ju nije udomio, nitko nikad nije nazvao i uopće pitao za nju. Ali kao što sam napisala prije skoro godinu dana, ona je svoj dom ionako pronašla prvog trenutka kad sam ju vidjela i niti jednog trenutka nisam pomislila dići ruke od nje.

U tih godinu dana Zvonči je i dalje  živjela svoj mali mačji život punim plućima. I dalje je bila inkontinentna ali i vesela, zaigrana i zabavna.

Krajem 2014. počeli su problemi. Naime Zvončica je dobila začep i nije mogla obaviti veliku nuždu. Odvela sam ju na klistiranje, stanje se popravilo ali za mjesec dana začep se ponovio, pa je opet uslijedilo klistiranje. Uglavnom začepi su se ponavljali sve češće, Zvonči je klistirana ali nije bilo poboljšanja.

Ona je i dalje bila izuzetno hrabra, dovoljno je reći da je stoički podnosila klistiranja.

Moram napomenuti da se ovih nekoliko mjeseci Zvončica inače sasvim normalno ponašala, imala je apetit, igrala se i mazila. Jedino kad bi nastupio začep nije imala apetit, povraćala bi taj dan te bi već nakon klistiranja sve bilo u redu i da se nju pitalo odmah bi navalila na hranu.

Međutim, ona ne može provesti svoj život na ovaj način jer kakva je to kvaliteta života? Deset dana dobro pa klistir pa deset dana dobro pa opet klistir i tako ukrug.

Možda će netko reći da ju treba uspavati ali ja to ne mogu. Ne mogu uspavati mačku koja se igra, veseli, jede, uživa u životu. Smatram da je svaki život vrijedan pa tako i život ptičice, mačke ili psa. Smatram da je uspavljivanje zadnja opcija i da prije te opcije treba pokušati sve što je u našoj moći da joj se pomogne. Ona i dalje želi živjeti a ja ne mogu donijeti odluku o prestanku nečijeg života bez da sam poduzela sve korake, iscrpila sve šanse. Dugujem joj to.Već i sama činjenica da moram odlučiti o prestanku nečijeg života mi je strašna pogotovo jer ovaj život nije došao do kraja.

U dogovoru sa veterinarom koji skrbi o njoj odlučeno je da se napravi dodatna dijagnostika kojom bi se trebao utvrditi uzrok ovog novonastalog problema jer do sada je rješavana posljedica. Tom dijagnostikom bi se trebalo utvrditi da li je primarni problem vezan uz kralježnicu ili ipak uz crijeva te shodno nalazu odlučiti kojem operativnom zahvatu bi Zvončica bila podvrgnuta.

Dodatna dijagnostika će se obaviti u drugom gradu te također i operativni zahvat.

Sad dolazimo do problema koji je uvijek prisutan a to je novac. Udruga Ruka šapi skrbi o Zvončici ali osim Zvončice ima na skrbi još jako puno životinja, sve ovo navedeno će koštati a udruga nema dostatna financijska sredstva.

Zato vas u ime Zvončice molim, svaka vaša i najmanja donacija njoj znači život, 5, 10, 20 kuna su njoj itekako bitne i vrijedne.

Ako se odlučite financijski pomoći Zvončica će vam biti neizmjerno zahvalna.

Uplatiti možete na račun udruge Ruka šapi  IBAN: HR3524840081105307250 sa naznakom « Za Zvončicu »

Hvala vam za svaku uplatu i držite nam fige da sve dobro prođe i da vam se Zvončica javi sa puno ljepšom pričom.

Komentirajte