Sokolovi (Falconidae) – dnevne sokolovke (falconiformes) – 1 dio

Sokolovi (Falconidae)

Ptice grabljivice se hrane kralješnjacima svih razreda, ptičjim jajima, crvima, puževima, strvinom, a ponekad i plodovima nekih biljaka. Za hranu hvataju žive životinje. Plijen grabe nogama, a za komadanje, odnosno trganje hrane, služe se kljunom. Sve grabljivice mogu odjednom vrlo mnogo pojesti, ali isto tako mogu i vrlo dugo gladovati.
Grabljivice obuhvaćaju dva reda, dnevne i noćne grabljivice, sokolovke ( Falconiformes) i sove (Strigiformes).
Ovom prilikom osvrt stavljamo na dnevne sokolovke, a u nastavku slijede opisi tih nevjerojatnih nebeskih predatora, koji svojim prisustvom u određenom području govore i o očuvanoj ekološkoj ravnoteži.

Sokolovi sačinjavaju jednu porodicu grabljivica, bogatu oblicima i vrstama. To su grabežljive ptice osrednje veličine s razmjerno kratkim kukastim gornjim dijelom kljuna na čijem se vrhu nalazi jasno vidljiv oštri vrh, dok je donji dio kljuna malo izbočen. Ove se ptice mogu dresirati za lov što se još uvijek koristi u mnogim kulturama gdje je lov sa sokolovima tradicija, a negdje i hobi ili sport kako ga nazivaju oni koji uživaju u bespotrebnom ubijanju.
Ipak su sokolovi (Falconidae) – dnevne sokolovke (falconiformes) pokazatelj zdravlja ekosustava, jer ako za njih nema hrane, znači da je ekosustav poremećen i sokolovi ga napuštaju.

Sivi sokol (Falco peregrinus) jedan je od najplemenitijih članova te obitelji. Po čitavoj gornjoj strani tijela svijetlosiv je poput škriljevca i ukrašen tamnijim trokutastim mrljama iste boje, svrstanim u pruge. Čelo mu je sivo, grlo žućkastobijelo, obrubljeno crnim prugama, a trbuh crvenkastožut poput ilovače. Krila su mu crna kao škriljevac, a unutarnje pernate zastavice pokrivene su rđastožutim, trakastim mrljama.
Stari mužjaci dugački su do 40 cm, dužina mnogo većih ženki iznosi do 48 cm. Sivi sokol obitava gotovo na čitavom svijetu. U nas nastanjuje prostrane rijetke šume, najradije takve u kojima se uzdižu strme stijene. Isto ga tako često nalazimo na planinskim goletima, a nerijetko ga možemo vidjeti i usred velikih, bučnih gradova. Na crkvenim tornjevima, neboderima i svim gradskim uzvisinama koje mu pružaju prostrani pogled.

Sivi sokol se uglavnom hrani pticama. On je strah i trepet pernatih stvorenja, počevši od fazana pa do ševe. Trčke i golubove nesmiljeno lovi, a divlje patke progoni neumornom izdržljivošću, strašan je neprijatelj čak i snažnim vranama, koje se umiju dobro braniti ali ponekad neka mlađa ili stara vrana izgube u napadu ovog moćnog lovca. Sivi sokol hvata svoj plijen u zraku tako da sklopi krila, pa se s visine strelovito baca na njega. Kako god, u svoj svojoj predatorskoj ljepoti uživa status vrhunskog lovca.

U planinskim se krajevima sivi sokol najradije gnijezdi u šupljinama strmih, teško dostupnih stijena. Vlastito gnijezdo gradi samo u rijetkim slučajevima, već, naprotiv, koristi napuštena gnijezda drugih ptica grabljivica, na primjer ono orla štekavca ili napola srušena gnijezda lunje. Oba roditelja leže na jajima naizmjence i zajedno se brinu za mlade, koji se izlegu za 29 dana.

Sivi sokol - falco peregrinus
Foto: “Falco peregrinus -Nova Scotia, Canada -eating-8” by Dennis Jarvis from Halifax, Canada – Licensed under CC BY-SA 2.0 via Wikimedia Commons.

Sokol lastavičar (Falco subbuteo) još ga nazivaju i sokolom grlašom pripada među manje vrste plemenitih sokolova. Dugačak je 31 cm, dok je ženka za cca 4 cm duža. Cijela gornja strana tijela mu je plavičastocrna, glava sivkasta, a krila imaju rđastožute rubove. Donja strana tijela mu je bijele ili žućkastobijele osnove i od volje naniže ukrašena uzdužnim crnim mrljama, perje po nogama, rep i donje pokrivno perje repa su rđastocrveni. Na bradi mu se jasno ističu tamne crte.

Taj se naš najbrži plemeniti sokol gnijezdi u Europi, počevši od srednje Skandinavije, južne Finske i sjeverne Rusije pa sve do najjužnijih krajeva Europe. Osim toga živi u čitavoj srednjoj Aziji, od Urala do Amura Prema jugu postaje rjeđi, tako da granice područja njegova gniježdenja samo iznimno prelaze Balkan, Alpe i Pirineje. U zimskoj selidbi redovito dotiče sjevernu Afriku i južnu Indiju. U srednjoj Europi daje prednost šumaricama u polju, a pogotovu rijetkim bjelogoričnim šumama u kojima najradije boravi. Nigdje nije međutim brojan.
Sokol lastavičar najviše tamani ševe, ali ne prezire ni od lova na druge ptice, pa je opasan i za brze lastavice. Obično leti nisko i brzo iznad tla. Ako ga u proljeću ševe opaze u daljini, uzdižu se, što brže mogu, tako da ih ljudsko oko ne može više ni zapaziti, jer se sokol uvijek odozgo baca na plijen, pa ne napada ševe kad se uzvinu jako visoko.Sokol grlaš ne lovi samo lastavice pokućarke i piljke kosiriće, čiope i ševe, već i druge male ptice, te hvata i kukce u letu, pogotovu skakavce, vretenca, pa čak i krilate mrave mužjake kad se roje. Iz svoje domovine na dalekom sjeveru prolazi svake jeseni jedan maleni, dražesni sokol, da bi zimu proveo u južnoj Europi i sjevernoj Africi i da bi se u proljeće vratio u područja u kojima se gnijezdi.

sokol lastavičar - falco subbuteo
Foto:”Falco subbuteo from Kadzidlowo” by Lilly MOwn work. Licensed under CC BY-SA 3.0 via Wikimedia Commons.

Sokol kraguljlić (Falco columbarius) ili mali sokol. Njegove značajke su kratka krila, koja kad su složena dosežu samo dvije trećine dužine repa, blijeda pruga preko brade i različita boja spolova. Sokol kraguljčić je dugačak 27 cm, a ženka je do 6 cm duža. Čelo i obrazi su mu žućkastobijeli, tjeme i prednji dio glave, te gornja strana tijela su tamnoplavičasto pepeljastosivi, donja strana rđastožuta, svjetlija ili tamnija. Sva pera su ukrašena crnim mrljama. Unatoč tome što je malen, sokol kraguljčić ne zaostaje u pogledu grabežljivosti, hrabrosti i smionosti ni za jednim drugim plemenitim sokolom. Ipak nije tako izvanredan letsč kao sokol lastavičar. U letu podsjeća na kopca. Sve sitne ptice koje žive u tundri su njegova hrana.

sokol kraguljlić - falco columbarius)
Foto: fineartamerica.com

Vjetruša klikavka (Falco tinnunculus) vrlo je lijepa ptica. U odraslog su mužjaka, koji je već dobio konačnu boju, glava, zatiljak i rep, osim bijelo obrubljene plavocrne pruge, rđastocrveni, a sva pera na vrhu nose trokutastu mrlju, donji dijelovi grla su bjeličasto-žuti, prsa i trbuh crvenosivi ili blijedožuti; pojedina pera ukrašena su uzdužnom crnom mrljom, letna pera su crna i na unutrašnjoj strani zastavice ukrašena sa šest do dvanaest bjeličastih ili rđastocrvenih trokutastih mrlja. Na vrhovima su pera svjetlije obrubljena. Čitav gornji dio tijela odrasle ženke je crvene boje, sve do gornjeg dijela leđa koji je posut uzdužnim crnim mrljama. Po donjoj strani tijela ženka je bojom slična mužjaku. Mlade ptice su bojom perja nalik na majku. Vjetruša klikavka je dugačka 32 cm.

Od sjevera Noreveške pa do južnih granica Španjolske, Francuske, Italije, Grčke i od zemalja uz rijeku Amur (istočna granica Rusije s Kinom i Mongolijom do zapadne obale Portugala nalazimo vjetrušu klikavku u svim zemljama. Živi također i u sjevernoj Africi. Boravi u ravnicama i planinskim predjelima, bez obzira na to jesu li pošumljeni ili nisu, jer podjednako stanuje na stijenama kao i u šumi. Na jugu Europe nalazimo je češće nego na sjeveru.
Vjetruša klikavka se nesumnjivo ubraja među najljepšim pripadnicima porodice sokolovki. Budući da je široko rasprostranjena, a na nekim mjestima i brojna, odlaskom u prirodu postoji velika mogućnost da ćete ju ugledati.

Od ranog jutra do kasne večeri, često i po gustom sumraku, vidimo je još uvijek u akciji. Iz svojeg gnijezda, koje se često nalazi u crkvenim zvonicima i starim ruševnim zidovima, izlijeću vjetruše klikavke pojedinačno ili u parovima, u jesen i u većim društvima, ali obvezno u društvu odraslih članova obitelji, na otvoreni prostor, zaustavljaju se na određenoj točki u zraku, naglo mašući krilima, pa odatle vrlo pažljivo razgledaju područje pod sobom. Čim su njezine izvanredno oštre oči ugledale miša, skakavca, cvrčka ili nekog drugog kukca, sklapa krila uz tijelo i pada prema zemlji poput kamena, a kad je stigne tik iznad tla, širi malo krila, ponovno hvata pogledom plijen, grabi ga pandžama, uzdiže se i guta ga u letu, ili ga, ako je plijen veći, odnosi na prikladno mjesto da ga ondje pojede. Sjedi li ženka na jajima, mužjak joj najavljuje svoj dolazak i svoju lovačku sreću otegnutim i malo kreštavim zovom, posve različitim od njegovoga uobičajenog zova. Okruži li ga mladunčad koja još nije vješta letenju, mlade se ptice u veselom metežu kupe oko hranitelja i svaka se od njih trudi da pretekne ostale, svaka nastoji biti prva koja će dobiti dio plijena.

vjetruša klikavka - falco tinnunculusFoto: “Falco tinnunculus NRM” by Uploaded by Aelwyn with the permission of the Author, who works with an expert in a bird ringing station in northern Italy (no harm was done to the animals depicted). – Own work. Licensed under CC BY-SA 3.0 via Wikimedia Commons.

Polarni ili lovni sokol (Falco arelicus) stanovnik je dalekog sjevera. Od drugih sokolova se razlikuje znatnijom veličinom, te razmjerno snažnim kljunom, svinutim u oštrom luku, i zastopaljni dio nogu, koje su do dvije trećine obrasle perjem. Perje lovnog sokola je bijelo, pretežito ukrašeno tamnim crnosmeđim mrljama koje mogu i potpuno nestati. Ta vrsta sokola najčešće živi na hridinama strmih morskih obala, ali ni šumu ne izbjegavaju potpuno. Najradije borave u blizini hridina na kojima se masovno gnijezde morske ptice, naročito ljeti kada se tamo skupljaju milijuni ptica da snesu jaja i izlegu mlade.

http://fineartamerica.com/art/all/falco+mexicanus/prints
Foto: fineartamerica.com

Komentirajte