Ciklidi (Cichlidae) Cihlide

Ciklidi (Cichlidae) Cihlide potječu prvobitno iz tropskih krajeva Afrike i Amerike, a nekoliko je vrsta porijeklom sa Srednjeg istoka i iz Azije. To su uglavnom slatkovodne ribe, iako nekoliko vrsta treba ili tolerira brakične uvjete.

Veličina, standardna dužina odraslog primjerka (SD) u rasponu je od 2 cm do 91 cm, sa sličnim razlikama u obliku, prehrani i ponašanju. Neke su vrste veoma živopisne i zbog toga vrlo privlačni stanari akvarija. No, mnoge akvariste privlači njihovo zanimljivo ponašanje, karakter i očigledna inteligencija; osobito veliki primjerci mogu postati pravi kućni ljubimci.

Cihlide se mogu podijeliti na nekoliko više ili manje zasebnih skupina, a podjela se temelji uglavnom na geografskoj rasprostranjenosti, ali i habitatu, veličini, prehrani i ponašanju. Prije no što se pozabavimo glavnim skupinama, ipak moramo ukratko predstaviti »psihologiju cihlida« kako se ponašaju i, što je još važnije, zašto. Potpuno razumijevanje navedenoga presudno je da bi ih se moglo uspješno održavati.

Ponašanje cihlida i njihovo održavanje

Sve cihlide njeguju svoje leglo, a čuvaju ne samo jaja, već i mlade. To osigurava visok stupanj preživljavanja, stoga je leglo maleno u usporedbi s onima kod riba koje razbacuju jaja, a sve ovisi o broju jaja potrebnih za održavanje vrste.

Cihlide se pridržavaju dviju strategija brige o jajima: odlaganje na supstrat i držanje legla u ustima. Kod prvog načina, (uobičajenog) ljepljiva jaja polažu se na »podlogu za mriješćenje«, naprimjer na kamen, biljku ili komad drva; zatim čuvanje od grabežljivaca, održavanje čistoće redovitim »gutanjem« (stavljanjem u usta) te mahanjem prsnim perajama kako bi se osigurao neprestani dotok vode bogate kisikom.

Ove dužnosti mogu obavljati oba roditelja, ili se jedan (obično ženka) može usredotočiti na brigu o jajima dok drugi čuva uzgojni teritorij. Kad se larve izlegu, često se smjeste u unaprijed iskopanu jamu za mriješćenje, a ponekad se u redovitim intervalima sele u druge jame. Kad počne plivati, mlad može uz pratnju krenuti uokolo u potragu za hranom ili joj je dopušteno da samostalno krene za hranom, ali pod nadzorom unutar uzgojnog teritorija.

Briga o leglu obično se nastavlja sve dok roditelji ne budu ponovno spremni za mriješćenje (što može trajati od 10 dana do nekoliko mjeseci, ovisno o vrsti).
Ova se strategija često naziva »mriješćenje na podlozi« i dalje se dijeli na »otvoreno leglo« i »leglo u spilji« zavisno o lokaciji na podlozi za mriješćenje. Za to je potrebna snažna veza između para koja može trajati tijekom samo jednog mriješćenja, cijelu sezonu mriješćenja ili cijeli život. Kod nekih vrsta mužjak može biti povezan s nekoliko ženki (»haremska poligamija«), od kojih svaka ženka zadržava svoj teritorij za mriješćenje unutar njegovog »super teritorija«.

Usno leglo, upravo suprotno, podrazumijeva zaštitu jaja i mladih u ustima jednog ili oba roditelja sve dok ne budu dovoljno stari ili dovoljno veliki i kad već postoji velika šansa da prežive sami. Držanje u ustima i mahanje zamjenjuje se provlačenjem kroz usta čiste vode bogate kisikom pomoću škrga. Usto ide i smanjeno ili potpuno obustavljeno uzimanje hrane, pa sve to za roditelje predstavlja značajan fizički napor.

Većina ustonoša pripada jednoj od dvije glavne skupine afričkih cihlida, rodu Haplocbromines, kod kojih jaja i mlad inkubira samo ženka (materinsko usno leglo). Nakon oslobađanja, obično nakon otprilike tri tjedna, mlađ često biva odbačena. Mužjaci se ne vezuju za ženke već zadržavaju teritorij za mriješćenje, u čijem se središtu često nalaze marljivo sagrađena »gnijezda« iz kojih se pokazuju potencijalnim privremenim partnerima.

Često mužjaci zadržavaju susjedne teritorije i bore se za ženke (»arensko parenje«). Neljepljiva jaja polažu se u gnijezdo. Ponekad se ona oplođuju prije no što ih ženke pokupe, ali kod mnogih vrsta mužjaci imaju pjege, u boji i veličini jaja (»jajaste pjege«) na podrepnoj peraji i pokušavajući ih pokupiti, ženka guta mliječ, što se oslobađa iz obližnje nečisnice i oplođuje prava jaja koja su već u njezinim ustima.

Kod jednog drugog afričkog roda, Tilapia, inkubacija se može odvijati u majčinim, očevim ili u ustima oba roditelja, a ovaj posljednji način obično podrazumijeva par kojega povezuje zajednički teritorij, kao kod legla na podlozi. Skrb o leglu može se nastaviti i nakon oslobađanja tako da se mlađ vraća u usta ili je čuvaju kao i mlade u leglu na podlozi.

Neke vrste imaju jajaste pjege dok su druge razvile različita lažna jaja kao što su »genitalne rese« i jajasti vrhovi na trbušnim perajama. No mnoge ribe iz roda Tilapia odlažu jaja na podlogu, a tamo gdje se prakticira leglo u ustima često je slabije razvijeno nego kod roda Haplocbromines.

Leglo u ustima se, posve neovisno, razvilo kod nekih američkih cihlida, ali se pojavljuje daleko rjeđe.
Mriješćenje može biti sezonsko ili kontinuirano. Prvotno je uobičajeno u vodenim prostran¬stvima na kojima se značajno odražavaju klimatske promjene i često započinje naletom kiša što je popraćeno povećanom ponudom hrane i dostupnog teritorija (poplavljena područja).

Piscivori se mogu mrijestiti kasnije kad se opskrba hranom poveća mladima drugih riba! Neke vrste podižu više od jednog legla tijekom sezone mriješćenja, često s istim partnerom. Na kraju sezone mriješćenja veza se obično raspada, a sljedeći put odabire se novi partner.
Na kontinuirano mriješćenje nailazi se u područjima gdje su klimatske promjene manje uočljive, naprimjer u velikim jezerima.

Prenapučenost se sprečava cikličkom fluktuacijom u opskrbi hranom i uspješnošću mriješćenja; kad je opskrba hranom dobra, ženke stvaraju velike nakupine jaja, ali konačna populacijska eksplozija iscrpljuje postojeću hranu i smanjuje uspješnost mriješćenja sve dok se opskrba hranom ne poboljša. U zatočeništvu neprestana velika količina hrane može dovesti do pojave neprirodno čestih i prekobrojnih nakupina jaja i do prekomjernog fizičkog iscrpljivanja ženke, a naprezanje i pojačan rad škrga do ozbiljne opasnosti za ustonoše.

Većina cihlida može se navesti na mriješćenje u zatočeništvu (nekima treba malo poticaja), ali mora se shvatiti da kod nekih vrsta postoji i loša strana u njihovom ponašanju tijekom mriješćenja. Zbog toga cijelu porodicu često prati nezaslužena reputacija da su to teške, destruktivne, agresivne ribe itd. Najgori problemi mogu se izbjeći ako razumijemo razloge njihovih postupaka i ako uzmemo u obzir njihovu potrebu za određenim načinom ponašanja (kao i tjelesnim potrebama).

Kopanje je prirodan i instinktivan dio ponašanja cihlida, pa je pokušaj da se obuzda, naprimjer uklanjanjem supstrata, veoma okrutan. Izvaditi iz akvarija vodeno bilje, tako da se ponekad biljke iščupaju s korijenjem, često je jedna od neophodnih predradnji koju treba obaviti prije mriješćenja, izgraditi jamu za mriješćenje ili gnijezdo. Velike cihlide mogu pokušati grubom silom pomaknuti dekor ili opremu koja im smeta i što je još gore, to im uspijeva!

Općenito vrijedi: što su vrste veće, to im treba više prostora i po svoj prilici, uništavanja.
Biljke se mogu zaštititi tako da se posade u lonce ili između stijena i oblutaka ili da se uopće ne sade. Oprema se može pričvrstiti na mjesto, a od dekora koristiti samo onaj koji je težak i nepomičan.

Okruženje bi trebalo podesiti prema prirodnom ponašanju, nikad vam neće uspjeti postići suprotno!
Riba koja mora držati vlastiti teritorij da bi privukla partnera (ustonoše) ili podizala obitelj (leglo na podlozi) s pravom će na ostale stanare u spremniku gledati kao na protivnike, uljeze ili potencijalne grabežljivce na mlađ pa će učiniti sve da eliminira takve opasnosti. Čak i ako je akvarist svjestan potrebe za isključivim teritorijem, rijetko može shvatiti koliko je za mriješćenje na podlozi potrebno prostora.

Iako su neke malene vrste, jednako u prirodi koliko i u zatočeništvu, zadovoljne prostorom promjera 30-40 cm, mnoge druge u prirodi zauzmu prostor veličine
prostranije sobe, i budući da su veoma susretljive pristajući na prostor akvarija veličine 120 x 40 cm, ne žele ga dijeliti s drugima. Stoga, iako se mnoge vrste mogu uključiti u zajednički akvarij ili u zajednice cihlida, mora se prihvatiti da ima i onih kojima je potreban njihov vlastiti akvarij.

Ponekad neprijateljstvo sedentarnog mužjaka prelazi na ženku. U prirodi ženka može jednostavno otplivati od mužjaka kad se ne želi pariti. Ako ostane, to ukazuje na njezino zanimanje. U akvariju ona ne može otplivati, mužjak pretpostavlja da se ona želi pariti i kad ona odbije njegovo udvaranje, on nju napada kao uljeza ali ona nema kamo otići i može biti ubijena. Stoga, ukoliko akvarij nije duži od promjera prirodnog teritorija, mora se posvetiti pažnja spolno zrelim odraslim ribama; problem se često može riješiti tako da se upotrijebi proziran zaslon kojim će se ribe odvojiti dok ženka ne počne odgovarati na mužjakovu ponudu.

Tamo gdje se može očekivati agresivnost između spolova, ili parenje nije moguće zbog nepostojanja spolnog dimorfizma, najbolje bi bilo zajedno uzgojiti šest do osam mladih i pustiti ih da se prirodno pare. To pridonosi većoj kompatibilnosti. »Rezervne« ribe mogu se ponovno udomiti.

Čak i kod kompatibilnih i vezanih parova, možda i onih s ikrom i mladi, mužjak može iznenada nasrnuti na ženku ako su sami u akvariju. Njegov izvorni nagon jest braniti svoj teritorij i obitelj od uljeza, ali ako nema pravih neprijatelja koje treba potisnuti, taj se mužjak može okomiti na jedinu ribu prikladne veličine, a to je ženka.

To se može izbjeći tako da se postavi susjedni spremnik u kojem će biti ribe dovoljno velike da predstavljaju opasnost, ili odjeljivanjem dijela spremnika za parenje prozirnim zaslonom u kojem će biti smještena »ciljna riba«. Ciljna riba mora imati odgovarajući životni prostor i nikad ne smije biti izložena stvarnom agresivnom kontaktu.

Oni koji prvi put uzgajaju cihlide često su zaprepašteni kad otkriju da dotada pažljivi roditelji odjednom pojedu svoje mlade. U prirodi mlađ postupno lunja sve dalje i dalje u prostoru sve dok nakraju ne postane samostalna. Često u akvariju nema dovoljno prostora da bi se to dogodilo, roditelji toleriraju mlađ ili dok ne postane dovoljno velika da počne predstavljati konkurenciju, ili se s nagonom za ponovnim mriješćenjem istovremeno vraća i osjećaj za potencijalnu opasnost prema predstojećem leglu.
Mlađ se mora ukloniti prije ove faze ako želite da izraste.

Kod arenskog ponašanja ustonoša, kad za čuvanje mlađi nije potreban teritorij, teritorijalnost se može stimulirati samim napučivanjem, tako da nijedan mužjak nema pravo na neko područje osim kad njegova motivacija dostigne vrhunac u prisutnosti »zrele« ženke. Često se ove ribe ne mogu držati u pojedinačnim parovima zato što mužjak tada napada ženku tako da je može i usmrtiti, a sve u svojim pokušajima da je navede na mriješćenje i opet njezina prisutnost ukazuje na pristajanje.

U napučenoj zajednici ustonoša, mužjaci su prilično nemirni i ženke se mogu »sakriti« medu druge ribe. Takav je akvarij košnica aktivnosti i obično je najbolje premjestiti »skotne« ženke u zasebne malene spremnike za mriješćenje dok se mlađ ne oslobodi.

Teritorijalnost je obično najveća prema pripadnicima iste vrste zato što su oni glavni suparnici za prikladan habitat, mužjaka ili ženku, te za prostor za mriješćenje. Zatim slijede druge cihlide, osobito one slične po izgledu i veličini često pripadaju istom rodu. Necihlide često predstavljaju opasnost samo za leglo, ali ne i kao prilika za parenje, pa se ignoriraju ako ostanu na određenoj udaljenosti.

Treba biti pažljiv svaki put kad se unose nove ribe u spremnik u kojem cihlide drže teritorij; i opet pripadnici iste vrste i slične vrste loše žive zajedno. »Novim« se ribama smatraju i prethodni stanari koji su neko vrijeme bili odsutni primjerice radi mriješćenja. Oni će postati stranci i izgubit će svoj položaj u hijerarhiji što vlada u spremniku.

Ponekad se morate zapitati vrijede li cihlide truda, ali ova će sumnja ispariti onoga trenutka kad ugledate par s mlađem ili dok gledate kako ustonoša otpušta mlađ. Mnoge je smekšao ovaj prizor! Osim toga, mnoge se vrste mogu držati i uzgajati bez problema u zajedničkom akvariju. Vjerujemo da je prilično jasno kako svaki put kad nabavljate neku ribu morate najprije proučiti ponašanje i uvjete koji vladaju u njezinom okolišu.

SKUPINE CIHLIDA

Srednjoameričke cihlide

Ovoj skupini pripada nekoliko rodova što su u bliskom srodstvu s južnoameričkim rodom Cichlasoma koji se odnedavna tako i navode u literaturi. Još uvijek je u uporabi i prvobitno ime, kao i ime Heros. Njihova rasprostranjenost obuhvaća jezera, rijeke i potoke ne samo u Srednjoj Americi, već i u južnim krajevima Sjedinjenih Država te na nekim Karipskim otocima. Voda je u ovim predjelima normalno tvrda i lužnata (pH 7.5-8.0), mirna ili sporog do umjerenog toka. Temperatura održavanja/mriješćenja iznosi 24-27°C.

Sve su to monogamne ribe, mrijeste se sezonski na supstratu, potreban im je prilično prostran teritorij promjer otprilike 5 do 10 puta veći od dužine odraslog mužjaka. Mnoge su izraziti borci, a jedino su one najmanje vrste prikladne za srednjoameričku zajednicu i to samo u velikom spremniku (120 cm). Nijedna od njih nije prikladna za zajednički akvatij.

Nikad ih ne bi trebalo miješati s njihovim amazonskim srodnicima čiji je temperament potpuno različit od njihova, kao i potrebna voda, iako se neke mogu udomiti s nekim cihlidama s područja tvrdih voda u sjeverozapadnom dijelu Južne Amerike. Kopanje je kod ovih riba obično učestalo i snažno.

Mužjaci su često duži od ženki i imaju duže peraje, jedan spol može biti živopisniji od drugoga. Idealno je kad parovi mogu imati svoj vlastiti kutak, barem za mriješćenje, u spremniku dugačkom najmanje 80 cm za najmanje ribice. Mužjaci nekih većih vrsta mogu predstavljati ozbiljnu opasnost za ženke.

Archocentms, Neetroplus i Herotilapia (7.5-18 cm) su omnivori koji se mrijeste u spilji, hrane se beskralješnjacima i nekim biljkama. Osim pripadnika vrsta Herotilapia i Archocentms centrarchus, znaju biti veoma ratoborni za svoju veličinu. Thorichthjs (10-15 cm) se mrijeste u spiljama ili na drugim zaklonjenim mjestima (npr., između stijena ili ispod viseće vegetacije) i to su insektivori.

Chuco, Čopora, Paraneetroplus, Tomocichla i Theraps (13-30 cm) također se mrijeste u spiljama, ali se za razliku od ostalih srednjoameričkih vrsta pojavljuju u vodama bržeg toka. Njima je potreban stjenovit okoliš. Paraneetroplus su herbivori, a ostali uglavnom insektivori. Čopora nicaraguensis polaže jaja u jamu zato što ona nisu ljepljiva, što je neobično za vrste što se mrijeste na supstratu, a zatim ih uzima u usta radi čišćenja.

Herychthys, Paratheraps i Vieja (20-35 cm) su herbivori s otvorenim leglom, općenito s vrlo malo obilježja spolnog dimorfizma. Iako su ove ribe miroljubive s obzirom na svoju veličinu, u akvariju im je potreban prostran (najmanje 120 x 50 cm) skrovit odjeljak za mriješćenje.

Amphilophus (20-30 cm) su omnivori što ruju po dnu. Neke od ovih riba s otvorenim leglom izuzetno su netolerantne prema pripadnicima iste vrste ili pripadnicima istog roda sličnog izgleda, a mužjaci svojim ponašanjem mogu biti ozbiljna prijetnja ženkama.

Nandopsis i Petenia (15-75 cm) su grabežljivice s otvorenim leglom i s osobinama piscivora. Oni su samci, osim u vrijeme mriješćenja, i zbog toga su netolerantne prema drugim ribama. Povezani parovi ipak su često izrazito tolerantni jedan prema drugome i ujedinit će se posve isključujući borbenost.

Srednje – velike južnoameričke cihlide

Većina njih pronađena je u riječnim sustavima Amazone i Paragvaja kao i u rijekama Gvajane, gdje je voda općenito meka, pH vrijednost od ekstremno kisele (pH manji od 5.0) do blago lužnate. Meka, blago kisela voda dobra je početna točka. Iako je nekoliko vrsta prilagođeno tvrdoj vodi, normalno su za mriješćenje potrebni pravilni uvjeti. Temperatura održavanja iznosi 26-27°C.

U ovim predjelima cihlide nisu dominantni grabežljivci i rijetko se mogu naći u otvorenoj vodi (gdje bi lako postale plijenom ostalih riba, ptica i gmazova); umjesto toga one se nastanjuju uz rubove stalnih vodenih prostranstava jezera, rijeka i potoka gdje se mogu skloniti među viseću vegetaciju, korijenje i srušeno drveće. Neke se mogu naći i ispod plovećih otoka biljnih naplavina. Većina najviše voli mirne i sporotekuće vode i ne voli jarko osvjetljenje.

Kad počnu kiše, okolna šuma poplavi do visine od nekoliko metara, nudeći tako beskrajno prostranstvo dodatnog teritorija za hranjenje i mriješćenje. Zbog toga se mnoge vrste mrijeste sezonski i može im biti potreban cijeli niz poticaja (velike promjene vode, povećana opskrbljenost hranom i povišena temperatura) kako bi se navele na mriješćenje u zatočeništvu.

Tijekom sušne sezone komparativno smanjenje habitata znači da mnoge žive u jatima, stoga je teritorijalnost obično problem samo tijekom mriješćenja i nije toliko naglašena, osim što borbenost postaje minimalna budući da uopće ne postoji bilo kakva potreba da se bori za teritorij za mriješćenje. Spolni dimorfizam nije uobičajen i ženke mnogih vrsta često će se u
zatočeništvu »pariti« ukoliko nema mužjaka. Cesto kopaju i ruju po dnu (osim vrsta Symphysodon, Pterophyllum i Mesonauta), a treba pripaziti na biljke.

Velik broj vrsta potječe iz tvrdih, više lužnatih voda sjeverozapadnih predjela Južne Amerike, gdje nema većih poplava i teritorij za mriješćenje često je pravi dobitak. Ribe su u ovim predjelima teritorijalnije; ovo su jedine južnoameričke cihlide prikladne za miješanje sa srednjoameričkima i to treba činiti veoma oprezno.

Cichlasoma, Aequidens, Bujurquina i Krobia maleni su do srednje veliki (10-18 cm) omnivori. Bujurquina su primitivni biparentalni ustonoše, ostali se mrijeste na supstratu, a ponekad koriste i spilje. Pojedine Aequidens vrste dolaze sa sjeverozapada i mogu biti agresivne.

Geophagus, Satanoperca, Gjmnogeophagus, Biotodoma, Acarichthjs, Guianacara i Retroculus, (geofag ili »zemljojed«) (10-30 cm) izuzetno su raznolika skupina sa strategijama mriješćenja od onih na supstratu preko biparentalnog usnog legla do naprednog arenskog ponašanja ženki ustonoša. Mogu se naći diljem cijele tropske Južne Amerike. Većina prebire po dnu i potreban im je sitan supstrat. Retroculus nastanjuje vode brzog toka. Zbog raznolikosti skupine, potrebno je proučiti specifične potrebe.

Heros (»točkaste«), Hypselecara (čokoladne cihlide), Mesonauta (vesele cihlide), Hoplarchus (papigaste cihlide, ne smiju se zamijeniti za »krvavo crvenu papigu« koja je vjerojatno hibridnog porijekla) i Varu (trokutaste cihlide) srednje su do velike (18-45 cm), više miroljubive amazonske cihlide, često čak i kad se za mriješćenje osigura velik spremnik (više od 180 cm).

Heros i Mesonauta često se prodaju kao ribe za zajednički spremnik, ali veličina do koje mogu narasti (20-30 cm i 18-20 cm) znači da morate razmisliti prije no što ih nabavite. Heros su djelomice herbivori, a Uaru će preko noći obrstiti biljke u akvariju, a isto će tako oduševljeno kopati (one ipak imaju čudesnu narav!). Ostale su omnivori. Sve se mrijeste na otvorenoj podlozi, Mesonauta se u prirodi mrijeste s donje strane plivajuće vegetacije/naplavina i, što je jedinstveno, vode svoju mlađ odozdo, a ne odozgo. Sve osim Uaru formalno pripadaju rodu Cichlasoma.

Astronotus ocellatus (oskari) su velike (do 38 cm), destruktivne, teritorijalne ribe koje žive u Amazoni i mrijeste se na otvorenoj podlozi, a izuzetno su popularne zbog svoje čudesne prirode. Njih je najbolje držati pojedinačno ili u paru u spremniku u kojem živi samo jedna vrsta i u kojemu je sve osim šljunka pričvršćeno da ostane nepomično.

(Minimalna veličina spremnika je 100 x 40 cm za samo jednu ribu, 120 x 40 cm za par). One su potpuno bespolne (i ženke se mogu »pariti«), pa bi skupinu mladih trebalo uzgajati da se dobije par. Vrlo se lako naviknu na određenu hranu ukoliko prehrana nije raznolika, a javljaju se ozbiljne probavne smetnje ako se neprikladno hrane (naprimjer velikom količinom peleta). Prirodno su piscivori, ali jednako uživaju u kukcima i glistama.

Pterophyllum (anđeli) su vjerojatno najpopularnije cihlide i česti stanari zajedničkog spremnika. One se mrijeste na listovima, miroljubive su prema drugim ribama, lako se drže i nisu destruktivne.

No ipak mogu pojesti jako malene ribice u spremniku. Potječu iz sustava Amazone kao i njihovi bliski srodnici Symphysodon (diskus ili pompadur), i jedne i druge smatraju simpatrijskim vrstama. Unatoč tome o diskusima se razvila neobična priča po kojoj su oni teške ribe, a ta je zabluda proizašla iz njihova iskustva života u zajedničkom spremniku kamo su ih smjestili akvaristi koji nisu ništa znali o njihovim »posebnim zahtjevima«. U ovom slučaju ne morate ništa učiti, a ako želite držati diskusa, jednostavno osigurajte amazonski akvarij s puno biljaka, sićušnih miroljubivih ribica i raznoliku prehranu u kojoj je i hrana za ribnjak. Mlad diskusa u početku se hrani isključivo sa sluzi roditeljskog tijela i ne može se podići bez prisutnosti roditelja.

Crenicicbla (cihlide u obliku štuke) izuzetno je raznolik rod koji postaje sve popularniji nakon što su akvaristi shvatili da piscivori ne moraju nužno biti agresivni (iako neke vrste to jesu). Veličina varira od 7.5 do 60 cm, a habitat od brzih do sporih šumskih potoka i mirnih jezera. Sve su grabežljivice, mnoge čekaju žrtvu u zasjedi ispod korijenja ili viseće vegetacije.

Mladi i sitne vrste hrane se beskralješnjacima kao i ribama, ali akvaristi moraju biti spremni da barem u početku odrasle ribe iz prirode hrane živom ribom. Sve su spolno dimorfne i mrijeste se na supstratu. NIKAD NE SMIJU BITI ČLANOVIMA ZAJEDNIČKOG SPREMNIKA ili u društvu s drugim ribama koje su manje dvije trećine njihove veličine (vrijedi i obratno!), bilo bi najbolje da ih početnici izbjegavaju, zbog njihove raznolikosti, moraju se proučavati individualno.

Južnoameričke patuljaste cihlide

To su malene cihlide (do 10 cm) iz mirnih i sporih potoka i stajaćica u tropskim šumama i savanama istočno od Anda; ove ribe, kao i opći uvjeti biotopa u kojemu žive, uvelike su slične već opisanim većim vrstama. Sve se mrijeste sezonski na supstratu, većina je izrazito spolno dimorfna po obliku, boji i perajama, a mužjak je veći i uočljiviji. Zbog njihove veličine prijeti im opasnost od grabežljivaca, a u zatočeništvu su nervozne ukoliko im se ne osigura dovoljno mjesta za skrivanje biljaka, spilja, tresetnog drva, a osvjetljenje treba biti umjereno. Preporučuje se koristiti »drhtave ribe« jata malenih haracina koji pomažu uliti povjerenje da u blizini nema grabežljivaca.

Meka, blago kisela voda (pH 6.5) prikladna je za održavanje svih vrsta, iako je nekima od njih potrebna kiselija voda za mriješćenje. Nekoliko se vrsta prilagodilo tvrdoj lužnatoj vodi, ali bilo bi najbolje izbjegavati visok pH. Kakvoća vode trebala bi biti izvrsna, a temperatura 25-28°C. Trebalo bi koristiti sitan supstrat što bi omogućilo ovim ribama kopanje jer je to veoma važno tijekom mriješćenja nekih vrsta. Sve se vrste hrane beskralješnjacima i dok se drže u zatočeništvu, uživaju u hrani za ribnjake.

Apistogramma, Apistogrammoides, Taeniacara i Nannacara, sve se one mrijeste u spilji, a one prve često prakticiraju haremsku poligamiju. Microgeophagus (Papiliochromis), Crenicara, Dicrossus, Laetacara i Cleithracara (ključanica-cihlide) mrijeste se na otvorenoj podlozi, a koriste listove biljaka ili kamenje, uvijek na zaklonjenom mjestu.

Pojedini parovi za parenje mogu se držati u akvariju veličine 60 ili 50 cm. »Patuljasta zajednica« je moguća, ali teritorijalne potrebe (38-50 cm promjera po paru, 25-30 cm po ženki u haremu Apistogramma) mogle bi smanjiti njihovu populaciju na vrlo malen broj sitnih ribica, pa bi ove miroljubive i nedestruktivne cihlide trebalo udomiti u zajedničkom spremniku. Mužjaci su uvijek jako borbeni pa je dobro pravilo u jednom spremniku držati po jednog mužjaka za svaku vrstu. Mlađ nekih vrsta je sićušna pa im kao prvu hranu treba davati infuzorije.
Istočnoafričke jezerske cihlide

Vode istočnoafričkih jezera uglavnom su tvrde i lužnate, iako stvarni uvjeti variraju od jezera do jezera. Jezero Viktorija jedino je umjereno tvrdo s neutralnim do blago lužnatim pH, voda je slabo prozirna, a kakvoća besprijekorna. Jezero Malawi je umjereno tvrdo (8-10 dH) ilužnato (ph 7.5-8). Jezero Tanganjika je tvrde (15-20 dH) i lužnatije (pH 8-8.5). Vode ovih posljednjih dvaju prostranih »kopnenih mora« iznimno su prozirne i čiste, a valovi na površini stalno stvaraju veoma visok sadržaj kisika. U zatočeništvu prikladna temperatura iznosi 26-27°C.

U sva tri jezera postoje brojni biotopi, prije svega dugačke stjenovite obale, dugačke pjeskovite obale s nasadima Vallisneria, muljeviti riječni estuariji i otvorena pučina. Pelagičke vrste u posljednja dva jezera uglavnom su grabežljivci i obično se ne drže u akvariju. Onima s muljevita dna u akvarij se stavlja pješčani supstrat, a razlog je čistoća.

Općenito govoreći, nije dobra praksa miješati cihlide iz različitih jezera ukoliko znanje i iskustvo akvarista nisu takvi da mu omogućuju vrlo osjetljivo slaganje temperamenata. U svakom jezeru postoji određen broj posebnih skupina cihlida s morfologijskim i bihevioralnim sličnostima, ali i postoje brojni »individualisti«. Jednako se pažljivo mora pristupati kad se miješaju takve skupine.
Zapravo su sve cihlide iz jezera Viktorija i Malawi iz roda Haplocbromines kod kojih ženka nosi leglo u ustima, dok se za cihlide iz jezera Tanganjika smatra da vuku podrijetlo od roda Tilapia, a medu njima ima onih koji se mrijeste na supstratu i različitih tipova ustonoša.

Mriješćenje može biti kontinuirano ili sezonsko, ovisno o prehrani. U ovoj knjizi imamo mjesta tek da spomenemo one glavne skupine.
Najpoznatija skupina cihlida iz jezera Malawi jesu Mbuna za koje je ustanovljeno da su vezane za predjele stjenovitih obala od kojih se rijetko udaljavaju. Ribe koje se obično uzgajaju pripadaju rodovima Pseudotropheus, Labeotropheus, Melanochromis, Labidochromis, Petrotilapia, Iodotropheus i Cjnotilapia (7.5-18 cm). Oni jako vole konkurenciju pa bi ih trebalo držati u velikim (minimalno 1 m) gusto nastanjenim zajedničkim akvarijima s puno kamenja. Jednako bi tako prikladna trebala biti filtracija, kao i odgovarajuće mijenjanje vode.

Prirodna se prehrana sastoji većim dijelom od alga i vodenih beskralješnjaka koji tamo žive, planktona te, kod nekih vrsta, mnogo bizarnijih stvari kao što su peraje i ljuske ostalih cihlida. Prehrani i kemijskom sastavu vode treba posvetiti posebnu pažnju kako bi se izbjeglo stanje poznato kao »malavijska nadutost«.

Mriješćenje se odvija spontano, jedini veći problem je prerana smrt ženki koje ostaju nadohvat prenasrtljivim mužjacima; to se većinom može izbjeći ako se to predvidi kad se ureduje akvarij pa se na jednog mužjaka osiguraju dvije ili više ženki. Rasplodne ženke najbolje je odmah nakon mriješćenja premjestiti u spremnik za mriješćenje.

Aulonocara (pauni) (9-11 cm) žive na rubu stjenovitih predjela i na otvorenom pijesku. Mužjaci su izrazito živopisni, dok su ženke smedkastomaslinaste. Imaju povećane osjetilne pore na glavi koje im omogućavaju otkrivanje beskralješnjaka u supstratu poput nekog sonara, žrtvu ulove tako da zarone u pijesak. U njihovom bi akvariju trebalo biti malo stjenovitoga kamenja i supstrat od sitnog pijeska. To su dobroćudne cihlide i njihove su ženke rijetko u opasnosti pred mužjacima i ne bi ih trebalo udomljavati s daleko napasnijim pripadnicima Mbuna koji će ih uznemiravati.

Isto tako nije pametno miješati paune sličnoga izgleda zato što nećete moći raspoznati različite ženke, a i s mužjacima može biti poteškoća nisu neuobičajeni ni hibridi. Za suživot u spremniku prikladni su pripadnici roda Lethrinops koji dok se hrane prosijavaju supstrat, te pripadnici skupine Utaka.

Ovim potonjima pripadaju vrste iz roda Copadichromis (10-18 cm), kao i mnoge druge malavijske cihlide koje su ranije pripadale rodovima koji se još uvijek najčešće spominju pod imenima Haplochromis i Cjrtocara. (Haplochromis se danas ispravno svrstavaju u viktorijske cihlide, a Cyrtocara je zasebna malavijska vrsta C. moorii.) Utaka su relativno mirne ribice koje se hrane zooplanktonom, a mogu se naći na pješčanom supstratu.

Ostale popularne Haplochramis jesu Cjrtocara moorii (20 cm), prilično su mirne i hrane se beskralješnjacima, a obično su poznate pod nazivom plava lampuga, Dimidiochromis compressiceps (20 cm), neobično zbijene cihlide koje se skrivaju u nasadima valisnerije i vrebaju na sitne ribice i kukce, iako se priča da jedu i oči drugih riba (otuda njegovo običajno ime »izjelica očiju«), ovu osobinu rijetko pokazuju u zatočeništvu gdje su obroci obično redoviti, i zapravo su prilično plahe ribe), te Nimbochromis (18-25 cm) cihlide, točkaste ili mrljaste, koje se hrane sitnim ribicama i kukcima, i koje povremeno znaju biti prilično agresivne. Sve ove »sretnice« trebaju prostran i prilično otvoren akvarij u kojem se nalazi tek poneki kamen.

U jezeru Tanganjika nalaze se slična staništa, ali ovdje su stanari stjenovitih zona najčešće malene ribe (4-15 cm) koje se mrijeste u šupljinama na supstratu, a pripadaju rodovima Lamprologus, Lepidiolamprologus, Neolamprologus, Altolaprologus, Chalinochromis, Julidochromis i Telmatochromis. Oni se hrane uglavnom beskralješnjacima kojima je potrebno stjenovito okruženje slično kao i pripadnicima Mbuna, ali se ne bi trebalo sastojati samo od tufa koji je pregrub i zbog toga nije prikladan kao podloga za mriješćenje.

Teritorij koji im je potreban općenito je prilično malen, ali mora biti točno određen; naprimjer, akvarij veličine 120 cm može udomiti samo tri ili četiri para riba veličine 5-7.5 cm. Teritoriji se mogu omeđiti naslagama kamenja. Druga je mogućnost da se parovima dodijeli poseban spremnik (60-100 cm, ovisno o veličini).

To se ne može uopćavati s obzirom na temperament i navike ovih riba, kao što se to može s Mbuna, stoga se prije nabave uvijek mora individualno proučiti. No ipak nije pametno udomiti više od jednog para bilo koje vrste u svakom pojedinačnom spremniku ili ih udomiti s pripadnicima istog roda koji izgledaju slično.
Kopanje je obično minimalno. Mnoge vrste, kako se to obično kaže, »kapaju jaja« i često produciraju malena legla. Mlađ prethodnoga legla može se ostaviti u prostoru za razmnožavanje sve dok ne dostigne »konkurentnu veličinu« (obično tek nešto više od 2.5 cm) te čuva svoju mladu subraću, često bez roditeljske pomoći.

Ljušture nastanjuju malene cihlide (uglavnom Lamprologus i Neolamprologus) koji kao zaklon i za mriješćenje koriste prazne ljušture puževa Neothauma i uvijek im se mora osigurati prikladne ljušture (naprimjer one jestivih puževa koje se mogu nabaviti u prodavaonicama delikatesa). Hrane se beskralješnjacima i zooplanktonom. Teritorij koji im je potreban obično je malen, a par (ili malena skupina za vrste koje žive u kolonijama) mogu se prilagoditi spremniku veličine 60 cm ili mogu biti dodatak u akvariju s onima što žive u stijenama. Različite vrste imaju različite navike i sve to uvijek treba proučiti.

Cyprichromis i Paracjprichormis (7.5-10 cm) su mirne ribe koje se hrane planktonom i ženke su ustonoše koje žive i mrijeste se na otvorenoj vodi u blizini stijena. Maleno jato idealno je za nastanjivanje inače praznih gornjih slojeva spremnika sa stijenama i ljušturama.

Eretmodus, Spathodus i Tanganicodus (glavoč-cihlide) su malene (7.5-10 cm) biparentalne ustonoše koje nastanjuju surfzonu gdje valovi udaraju o stjenovitu obalu. One se međusobno mogu sukobljavati, ali par se može držati u spremniku u kojemu ima stjenovitih nastambi, a ne u onom s vrstama koje se mrijeste na supstratu.

Ophthalmotilapia, Cyathopharynx i Cunningtonia (perjaste peraje) su ustonoše srednje veličine (15-20 cm) kod kojih mužjaci imaju lažna jaja na vrhovima trbušnih peraja. Hrane se različitim sitnim česticama, a nastanjuju rubove stjenovitih zona gdje grade kraterska gnijezda od pijeska, ponekad na stijenama. Najbolje ih je držati kao skupine iste vrste koje se sastoje od velikog mužjaka, jednog ili više manjih mužjaka i pet ili više ženki, i to u velikom akvariju (minimum 150 cm).

Tropheus i Petrocbromis su materinski ustonoše i tanganjikanski analog skupini Mbuna, sličnih navika i potreba. Najbolje je ne držati ih s onima što se mrijeste na supstratu, osim tek nekoliko njih u velikom spremniku budući da njihove napasne aktivnosti mogu zastrašiti. Cyphotilapia frontosa, još jedna ustonoša koja nastanjuje stijene, naraste nešto veća (25 cm) nego što mnogi akvaristi mogu shvatiti, pa iako je miroljubiva za svoju veličinu, ako joj se pruži prilika pojest će manje ribe (naprimjer malene stanare stijena).

Mnoge vrste cihlida iz jezera Viktorija izumrle su nakon poribljavanja Lates niloticus (nilski grgeč), a mnoge su od preživjelih ugrožene. Akvaristi mogu nabaviti samo nekoliko vrsta, trgovci akvarijske robe uvoze ih bez opisa pa često nema podataka o biotopu, iako je višak robe uzgojene u nekim akvarijskim programima (naprimjer zoološkim vrtovima) općenito popraćen boljom dokumentacijom. Većina dostupnih vrsta su Haplochromis, iako su prisutne i Astatoreochromis.

Pred akvaristom, kome se posreći da nabavi cihlide, stoji odgovornost da ih pokuša uzgajati, pa po tom pitanju između hobista i znanstvenih institucija postoji i svojevrsna povezanost. Svaku vrstu treba istražiti gdje god je to moguće, inače se održavanje i uzgoj temelji na metodi pokušaja i pogreške.

Budući da je voda u jezeru Viktorija manje prozirna, ove cihlide mogu biti prilično uplašene kad se izlože akvarijskim uvjetima (bistra voda, jarko svjetlo), zbog toga se ponekad može preporučiti držati ih u skupinama sastavljenima samo od jedne vrste tako da konkurencija između mužjaka rezultira plašljivošću. To se ne mora dogoditi s ribama koje su naglašeno teritorijalne.

Zapadnoafričke cihlide

Patuljaste vrste rodova Pelvicachromis, Nanochromis, Parananochromis, Limbochromis (sve se mrijeste u spiljama), Anomalochromis (mrijeste se na otvorenoj podlozi) i Thysochromis (u špilji ili na otvorenom), sve su to zapadnoafričke šumske ribe analogne južnoameričkim patuljastim ribama i potrebni su im slični životni uvjeti (i mogu dijeliti spremnik), iako se u prirodi Nanochromis mogu naći u stjenovitim habitatima.

Snažan spolni dimorfizam i ovdje je uobičajena pojava, ženke su obično manje i živopisnije, a često i odgovorne za započinjanje udvaranja. Poput svojih transatlantskih srodnika, izvanredne su ribe za zajednicu, iako im je po jednom paru potrebno malo više teritorija. Pojedinačni parovi mogu se držati zasebno u spremnicima veličine 60 ili 80 cm, osim u slučaju Nanochromis, kod kojih su mužjaci prilično agresivni prema ženkama, osim kad se mrijeste, stoga bi bilo poželjno držati dvije ili tri ženke na jednog mužjaka u spremniku veličine 1 m.

Chromidotilapia su spolno dimorfni ustonoše povezanog para, a ovisno o vrsti, jaja inkubiraju jedan ili oba roditelja. Iako mogu narasti do 15 cm, prilično su plašljive i miroljubive, te ribe su izvrsne za zajednicu unatoč svojoj veličini. Potrebni su im isti uvjeti kao i patuljastima.

Steatocranus, Lamprologus (ne treba ih zamijeniti s vrstama iz jezera Tanganjika) i Teleogramma (brze cihlide) su malene cihlide (7.5-15 cm) pronađene u brzacima rijeke Zair (Kongo) i u njezinim pritocima. Riblji mjehur im je atrofirao, a posljedica je nedostatak sposobnosti plutanja što im omogućuje da ostanu u stražnjim vrtlozima i iza stijena umjesto da ih odnese voda brzoga toka.

Zbog prirode njihova habitata, o njihovom se prirodnom ponašanju zna vrlo malo, želučani sadržaj govori o tome da se hrane vodenim beskralješnjacima. Sve se mrijeste u spiljama. Voda bi trebala biti prilično meka i blago kisela do neutralna, a temperatura 26-27°C.

Poželjno je da bude bogata kisikom, ali da struja ne bude jaka, upamtite da ove ribe vole mirna mjesta u gorskom potoku. Iako se jedinke u prirodi mogu ponašati teritorijalno prema predstavnicima iste vrste, a mužjaci biti neprijateljski raspoloženi prema ženkama, izgleda da ova agresija prirodno slabi nakon što se naviknu jedni na druge. Ako je potrebno, tijekom prvih mjeseci u zatočeništvu odijelite ih prozirnim zaslonom. Primjerci uzgojeni u zatočeništvu lakše prihvaćaju društvo nego oni doneseni iz prirode. Dokazano je da je nekoliko vrsta, prije svega S. casuarius, prikladno za zajednički akvarij. One ne uništavaju biljke, rijetko kopaju, miroljubive su prema necihlidama, lako se uzgajaju čak i u tvrdoj lužnatoj vodi.

Ostale afričke cihlide

Hemichromis (dragulj-cihlide) su monomorfne cihlide koje se mrijeste na otvorenoj podlozi, naglašeno su teritorijalne, a sklone su hraniti se ribama. U prirodi se pojavljuju u različitim biotopima od zapadnih šumskih predjela do egipatskih oaza, a u zatočeništvu dobro napreduju u prilično neutralnoj vodi. Pravilo je da se u spremniku (minimum 1 m, s puno biljaka) drži samo jedan par, pa čak i tada se mogu upustiti u borbu.

»Tilapia« se sastoje od četiri roda: Tilapia, Oreochromis, Sarotherodon i Danakilia (ovaj posljednji se još ne uvozi). Mogu se naći diljem cijele Afrike i na Srednjem istoku, pojavljuju se u vodama različitoga kemijskog sastava, medu kojima su i one brakične, a poznate su po svojoj snošljivosti prema kemijskom sastavu vode i njezinoj kakvoći. To su srednje do velike ribe (20-35 cm) s jakim herbivornim navikama i čudesnim sposobnostima kopanja, te sklonošću prema prijevremenom sazrijevanju i stvaranju ogromnih legla. I dok su idealne za uzgoj riblje hrane, njihova je popularnost kao akvarijskih riba ograničena.

Tilapia se mrijesti na supstratu; veliki mužjaci nekih vrsta mogu biti izuzetno ratoborni, čak i prema ženkama. Oreochromis su materinski ustonoše s arenskim ponašanjem. No mužjaci ne predstavljaju nikakvu opasnost za ženke i normalno se drže u paru. Sarotherodon su ustonoše koje žive u paru i zadržavaju teritorij za mriješćenje, a ovisno o vrsti, ili jedan ili oba roditelja mogu čuvati leglo.

Medu riječne cihlide spadaju Astatotilapia hurtoni, Pseudocrenilabrus multicolor (egipatski ustonoša) i P. philander, i to su jedine tri vrste koje se posvuda mogu nabaviti. Kod svih njih ženke
inkubiraju jaja, prilično su miroljubove i ne odveć zahtjevne u pogledu prehrane, kemijskog sastava i kakvoće vode, ako se izbjegava nizak pH (manje od 6.5).

Pseudocrenilabrus mogu se držati u zajedničkom akvariju oni će se progoniti međusobno, ali ne i druge ribe. A. hurtoni mogu se držati s jezerskim cihlidama slične veličine (ali ne Mbuna).

Madagaskarske cihlide su srednje do velike, i u najbližem srodstvu s rodom Tilapia. Svih pet rodova Paratilapia, Paretroplus, Oxylapia, Ptjchochromis i Ptjchochromoides endemični su na Madagaskaru i svi se mrijeste na supstratu. U prirodi im prijeti opasnost od izumiranja, no, srećom, zanimanje za njih medu hobistima-akvaristima sve je veće tako da je stvorena zbirka ovih riba za uzgoj u zatočeništvu, pa se sada u prodavaonicama akvarijskom robom može naći barem jedna vrsta.

Mora se naglasiti da svatko onaj tko ima dovoljno sreće i nabavi neku od ovih cihlida preuzima obavezu da osigura optimalne uvjete i pokuša sve da ih nastavi uzgajati. One dolaze iz različitih biotopa pa je zato veoma važno proučiti specifične potrebe.

Komentirajte