Hrčci (Cricetidae) ti mali “vragolani”

Hrčci (Cricetidae)
Glavne značajke hrčaka (Cricetidae) su nezgrapni debeli trup s vrlo kratkim, rijetko obraslim repom, kratke noge i velike lične kesice. Zubalo im se sastoji od 16 zuba, od dva para uočljivo velikih sjekutića i tri kutnjaka u svakom redu. Kutnjaci su jednostavno građeni, a na gornjoj površini prekriti kvržicama za mljevenje hrane.
Obični hrčak (Cricetus cricetus) naraste u duljinu od nekih 30 cm, od čega mu na rep otpada otprilike 5 cm. Tijelo mu je zbijeno, vrat debeo, glava prilično šiljasta. Kožnate uške su srednje duljine, a oči krupne. Kratke noge, stopala i prsti su nježni a pandže kratke. Rep mu je zašiljen u obliku cunja.

Gusta dlaka je na gornjem dijelu tijela svijetlo smeđežute boje, koja se zbog crnih vrhova osja malo prelijeva u sivkastu. Mrlja na hrčkovim obrazima je žuta. Donji dio tijela mu je crn, a noge bijele. Postoje, međutim, različite varijante u boji: neki su hrčci potpuno crni, drugi su crni s bijelim grlom i sivim tjemenom. Svjetlije odlike su blijedo – sivožute s tamnosivom donjom stranom tijela.

Hrčak živi na plodnim žitnim poljanama od Rajne pa do rijeke Ob u Sibiriji. Čini se da mu je glavni uvjet ugodnog života umjereno čvrsto, suho i plodno tlo. Njemu je potrebno da su hodnici i podzemne komore, što ih iskopa, trajni i da se ne urušavaju, pa stoga izbjegava pješčane predjele. Isto se tako ne naseljava u čvrstom i kamenitom tlu koje bi morao naporno iskopavati. Izbjegava brda i šume, a ne voli ni nizinske predjele bogate vodom.

Podzemna hrčkova nastamba sastoji se od velike središnje stambene komore koja leži u dubini od metar do dva metra, zatim od jednog kosog izlaznog i jednog okomitog ulaznog rova. Komora je povezana podzemnim hodnicima s prostorijom za zalihe, hrčkovom smočnicom.
Podzemne hrčkove nastambe najlakše prepoznajemo po hrpicama zemlje što leže pred izlaznim hodnikom, te su obično pomiješane s pljevom i ljuskama. Ulazni rov se gotovo uvijek okomito spušta u zemlju, katkada tako ravno da se u njega može ugurati dugačka palica. Ipak, ulazni rov ne završava ra,vno u komorici, već pri dnu zakreće čas u vodoravnom, čas u kosom smjeru prema dolje. Izlazni hodnik, naprotiv, rijetko se pruža u pravcu, već obično nekoliko puta zakreće.

Od podzemnih komora stambena komora glatkih stijenka je manja od smočnice. Redovito je ispunjena vrlo finom slamom koja sačinjava meku podlogu. U nju ulaze tri hodnika, jedan ulazni, drugi izlazni, a treći iz smočnice. Hodnik koji vodi prema izlaznom otvoru, redovno je u blizini komore proširen. To je mjesto gdje hrčak odlaže izmetine.
Hrčak se vrlo spretno služi prednjim nogama, gotovo kao rukama. Šapama prinosi hranu do usta, njima drži i uvija klasje iz kojeg želi izvaditi zrnje, da bi ga stavio u lične kesice, a šape mu služe i za to da njima uredi krzno.

Iznenadi li ga nešto, smjesta se uzdiže na stražnje noge, a prednje šape ovjesi, obično jednu nešto niže od druge. U takvom stavu oštro pilji u predmet što ga je uzbudio, pa se u slučaju potrebe smjesta baca na njega služeći se zubima. Brani se od svake životinje koja ga napadne i to dokle god se može braniti. U sukobu s neiskusnim psima često pobjeđuje i to bijegom među njegovim nogama.
Čim izađe iz vode, najprije se čvrsto otrese, a zatim sjedne na stražnje noge, pa se počinje revno lizati i čistiti. Najprije je na redu glava. Obje prednje šape položi uz uši, te ih otud povlači naprijed preko lica, kao da se umiva. Zatim hvata šapama jedan čuperak dlake za drugim i tare ga tako dugo dok ne osjeti da je dovoljno suh.

Kada polja požute i žito dozori, hrčci imaju mnogo posla sa žetvom. Svaki pojedini hrčak odvuče, samo ako može, do pedeset kilograma zrnja u svoj podzemni dom. Čini se da od svih plodova najviše cijeni laneno sjeme, bob i grašak. Samo tamo gdje je potpuno nesmetan, obavlja žetvu danju. Inače mu je obično radno vrijeme prva polovica noći i rano prije zore, prije nego što izađe sunce.

Prednjim nogama savija visoke vlati žitarica, jednim ugrizom odreže i odvaja klas, hvata ga objema šapama i nekoliko puta ga okrene. Pri tome ne samo da istrese sve zrnje, već ga odmah i utrpa u lične kesice. Te prostrane vrećice hrčak ispunjava do pretrpanosti. Poneki hrčak može odjednom odnijeti kući i do 50 grama zrnja.
Početkom listopada, kad zahladi i polja opuste, hrčak ozbiljno pomišlja na to da uredi zimski dom.

Najprije zatvara izlazni hodnik odozgo, sve do stambene komorice, što čvršće može zemljom. Zatim zazida ulazni rov, i to iznutra, gotovo potpuno do površine zemlje. Ima li još vremena i boji li se studeni, iskapa još jednom dublju komoricu i spremište, pa onamo odnosi svoje zalihe. Stambena komorica mu je vrlo malena i dobro obložena najfinijom slamom. Tada ljenčari i jede dok se ne utovi, a onda se svija u klupko i liježe na zimski počinak. Čim se zemlja otopila, često već u veljači, a sigurno u ožujku, hrčak se budi. S početka ne otvara začepljene hodnike, već mirno ostaje u jami i hrani se zalihama.

Hrčak ima mnogo neprijatelja. Škanjci i sove, gavranovi i mnoge druge ptice, a u prvom redu tvor i lasica, neprekidno su mu na tragu.

Komentirajte